Slovopis ili grafija je način bilježenja fonema slovima ili grafemima, odnosno to je sustav slova kojima se bilježe fonemi određenoga jezika. Slovopisi se razlikuju od jezika do jezika jer se pojedina pisma (npr. glagoljica, ćirilica, latinica) prilagođuju fonemskim sustavima različitih jezika. To je službena definicija slovopisa. Ostatku svijeta slovopis obično znači: ‘Daj piši lijepo da svi mogu pročitati!’
Pravopis i u njemu slovopis
Prije dvije godine izašao je novi Hrvatski pravopis (pravopis.hr), a u njemu je tiskan i novi hrvatski slovopis. Slovopis su smišljali i kreirali stručnjaci s ciljem da se slovopis ujednači, a ne, kao što je bila praksa, da svaka početnica uči djecu drugačiji oblik slova.
Učitelji su proveli sate i sate na stručnim usavršavanjima vezanim uz novi slovopis (i pravopis), preciznije – učitelji razredne nastave. Tiskane su i nove pisanke s drugačijim razmakom između crta. Promjenica je milimetar ili dva, ali je promjenica. I… generacija prvašića u školskoj godini 2014. / 2015. krenula je u drugom polugodištu učiti pisati pisanim slovima novim slovopisom.
Starije učiteljice učile su pisati zajedno s njima i to već po ne-zna-se-koji-put zato što se slovopis mijenjao svako malo. Taman se čovjek navikne na pisanje na jedan način – kad hop, evo novih slova, novih pravila. A zna se da učiteljičin rukopis mora biti uzor i savršenstvo.
Dvosmislene poruke
Kao što je napisano, učitelji razredne nastave imali su hrpe predavanja na temu novog slovopisa. Ali, odgajatelji u dječjim vrtićima nisu, kao ni učitelji predmetne nastave. Nisu ni roditelji učili novi slovopis. Pa su u prve razrede došli mališani koji su već znali pisati, ali – nepravilna slova. Na stručnim aktivima učiteljima je u glave istetovirano da se jednostavno mora inzistirati na pravilnom pisanju novih hrvatskih slova i da se krivo naučena slova jednostavno moraju ispraviti. I tako su dolazili klinci u školu sretni što znaju pisati i odlazili iz škole frustrirani jer pišu neispravno.
U nižim razredima predaju i vjeroučitelji i učitelji stranih jezika. Po logici stvari i oni bi trebali pisati pravilnim slovopisom, međutim, realnost je drugačija, oni pišu kako tko želi i zna. Tako učenici dobivaju dvosmislene poruke: s jedne strane im razredna učiteljica kvoca i sjedi nad glavom da moraju pisati slova tako i samo tako kako im ona pokaže i piše, a s druge strane dolaze vjeroučitelj ili učiteljica iz stranog jezika i pišu kako se njima hoće. Tko je za tu i takvu koliziju odgovoran – neka sam digne ruku.
U drugom razredu
U drugom razredu, nakon što su cijeli prvi razred maltretirani lijepim pisanjem, učenici su se već izvještili, brži su i više baš i ne paze na oblik baš svakog slova, polako formiraju svoj rukopis i slova su sve samo ne ispravno slovopisna. Od 20 učenika u razrednom odjelu, možda će ih svega pet pisati lijepim slovima kako ih se učilo u prvom razredu. Do četvrtog razreda od slovopisa neće ostati ni ‘S’ jer će svaki učenik razviti rukopis prema svojoj osobnosti. Reklo bi se: uzalud vam trud svirači.
U cijeloj slovopisnoj priči ne pomažu ni upute logopeda kad mu učitelj pošalje dijete s disgrafijom pa dobije preporuku da mu nikako ne smije ispravljati rukopis. Nema veze što od deset riječi osam ne možete pročitati, dijete se ne smije ispravljati.
Jedan od sjajnih prijedloga nedavno neslavno propale kurikularne reforme bio je i taj da se u prvom razredu osnovne škole uče ivježbaju samo tiskana slova, a da se pisana slova i lijepo pisanje istih obrađuju u drugom razredu osnovne škole. Izvrsna ideja, pozdravljena od većine razrednih učitelja, ali ništa od nje.
Bilo bi lijepo kad bi se napokon svi uskladili. Ovako kako sad stvari stoje, učitelji razredne nastave u svezi slovopisa stoje sami na pučini ko svjetionici, a brodovi odgajatelja, roditelja, logopeda, učitelja predmetne nastave ih obilaze u širokom luku. Pa tako razredni učitelji ispadaju freakovi koji se slovopisno iživljavaju na učenicima.
I još neke muke
Već je u kolumni bilo govora o tome kako se roditelji o – bo – ža – va – ju igrati učitelja. To je draža igra od bele ili preferansa. Jer, misli sva’ko da je učitelj bit’ lako.
Situacija: krene dijete pisati zadaću. Recimo da je zadaća iz matematike. Recimo da dijete ide u drugi razred osnovne škole. Recimo da je dio gradiva zbrajanje i oduzimanje dvoznamenkastih brojeva. Recimo da dijete nije baš najsamostalnije na svijetu (ne zato što to dijete ne bi moglo, djeca uglavnom nisu samostalna zato što im se ne pruža prilika da se osamostale).
Princip zbrajanja i oduzimanja dvoznamenkastih brojeva temelji se na gradivu naučenom u prvom razredu, a to je dio gdje se zbrajaju i oduzimaju brojevi s prelaskom desetice tako da se broju prvo doda (ili oduzme) do pune desetice, a zatim se pribroji (ili oduzme) ostatak broja koji se zbraja (ili oduzima). To je sve trebalo biti naučeno i automatizirano već u prvom razredu. Tko zna zbrajati i oduzimati do 20, znat će i do 100 i više. Da, ALI! Jest’ da je za rubriku vjerovali ili ne, ali postoje učenici u drugom razredu koji još zbrajaju i oduzimaju do 10 (!!!) na prste.
Nadalje, neki učenici nisu automatizirali prelazak desetice (iz kojekakvih razloga, najčešći je razlog taj što im je to u prvom razredu bilo jako teško pa su roditelji s njima na brži i lakši način radili umjesto da sjednu i inzistiraju na onome što učitelj traži). Pa kad u drugom razredu treba zbrojiti 45 i 38 nastane panika. A čim dijete proplače nad zadaćom, pojedini roditelji sjednu i počnu proklinjati glupu učiteljicu koja traži da se to zbroji 45 + 30 + 8 i lijepo se krenu igrati učitelja i pokazuju djetetu kako će to riješiti pisanim putem, odnosno potpisujući brojeve jedan ispod drugoga.
Nije bez razloga u program drugog razreda osnovne škole stavljeno zbrajanje i oduzimanje rastavljanjem isto kao što nije bez razloga učenje pisanog zbrajanja i oduzimanja stavljeno u treći razred. Sve ima svoje zašto i zato.
Dajte, stvarno, ljudi…
Bilo bi jako lijepo i korisno kad bi pojedini roditelji napokon počeli uvažavati učitelje i prestali se sami igrati istih. Neće se djetetu ništa dogoditi ako se malo pomuči, ne mora baš sve dobiti servirano na pladnju, na lakši način i linijom manjeg otpora. Život neće nikoga maziti, nek’ klinci očeliče malo. Mogu oni sve. Samo im treba pružitipriliku.
