Kome Bog nije priuštio ljubavnu bol, onu jaku kad svemir ne može ništa ludoj glavi i tijelu, tad je uskraćen, zaista uskraćen uopće i spoznaje te emotivne snage.
Crpilište najjačih riječi pisaca ljubavnih zdanja bila je upravo ta jaka mješavina svega što će mu ljubav učiniti, što će se iz ljubavi izroditi ili roditi. Ljubiti treba znati. Nema formule, nema tajni, tako je čudnovato sastaviti neku svoju formulu.
Ni jedna tajna nije ista. Sve one kriju put koje će nas dovesti do kraljevstva ili baciti u blato ljubavi. Ni jednog se ne treba bojati. Jednostavno treba znati samo to, da ni jedno kraljevstvo nije vječno potrajalo.
Blato pak je lijek, ono će izvući iz tijela bol. Lako je dalje bez boli. Naučiti kraljevati, stvarati kraljevstvo i znati ljubiti. Kako je divno znati ljubiti. Tako sjajni biseri kraljevstva našega u rukama našim, oko nas rasuti, čekaju da odaberemo.
Pomiješani su jer takvo je naše životno kraljevstvo. Biseri su one naše tajne, najtajnije, najsvetije, naše radosti životne, naši najdraži i naše sve što nam krunu na glavu uzdigne.
I kad bismo sve biserje sabrali, što nas najsretnijima nagradi, što nas nesretne kažnjava i tako morali ono najjače u nama izdvojiti, izdvojili bismo najjače biserje. Najjače biserje u ljubavnoj je boli nastalo. Ono najjače sjaji, ono nas je na prijestolju okrunilo krunom ljubavi bez obzira koliko smo dugo kraljevali.
