U vrijeme kad su se vodile borbe za radnička prava u MTČ-u, Čateksu, Modeksu, Jelenu i drugim međimurskim tvrtkama tekstilnim i obućarskim tvrtkama, sindikalni lideri bili su česti gost na stranicama novina i u televizijskim vijestima. Predvodili su radnike u prosvjedima, štrajkovima i sudskim parnicama, prozivali političare i zazivali policiju i DORH da se uključe u istrage o sumnjivim poslovima, posebno u nekim bivšim MTČ-ovim tvornicama gdje je bilo i kriminala.
Ulazak u veće tvrtke
Bilo je to vrijeme kad je tadašnji povjerenik SSSH-a Franjo Veble, kako se to popularno kaže, ‘iskakao iz paštete’. Danas sindikalna scena u Međimurju proživljava teške dane jer im broj članova i dalje pada, a sindikati su razjedinjeni. – Zamrla je sindikalna scena jer su neke velike tekstilne i obućarske tvrtke zatvorene i više ne rade. Ostalo je tih starijih samo nekoliko, a u nove ne uspijevamo ući – kaže Nenad Leček, predsjednik Sindikata tekstila, kože, obuće i gume Hrvatske, koji od 26.500 zaposlenih u tim branšama okuplja oko 5000 članova, od kojih tisuću u Međimurju.
Znači, tek svaki peti radnik u Hrvatskoj je član sindikata. Radnici kao najveći problem ističu premale plaće. – Imamo poslodavce koji kažu da ne mogu radnicima platiti više od minimalne plaće, a imamo i one koje bi prema rezultatima psolovanja mogli isplaćivati veće plaće, no to ne žele – ističe Leček, čiji je sindikat najdrastičnije osipanje članstva osjetio u vrijeme propasti MTČ-a, MTČ Tvornice rublja i MTČ Tvornice čarapa, kad je više stotina ljudi završilo na ulici.
U Međimurju je broj članova znatno pao, a u susjednoj se Varaždinskoj županiji broj zaposlenih u tim branšama povećao, no broj članova sindikata na razini je iz prijašnjih godina. Sindikat TOKGH ima zaposlenog regionalnog koordinatora Savu Šmitrana koji pokriva cijelu Hrvatsku. – Zanimljivo je da smo po prosječnoj plaći mi u Međimurju na začelju u usporedbi s ostatkom zemlje, a produktivnost je na vrhu. Produktivnost je, dakle, napravljena na bazi manje plaće – napominje Leček. Pokušat ću, najavljuje, ući u veće tvrtke u stranom vlasništvu.
I Mladen Zemljić iz Sindikata graditeljstva Hrvatske ističe da broj članova pada. – Privatnici prijavljuju radnike na minimalac, a pitanje je koliko im još isplaćuju na ruke. Probaš kao sindikalist nešto organizirati, no ljudi se boje i za taj minimalac. Zato nam i mlade odlaze, premale su plaće i ne mogu od njih živjeti – kaže. Obilazi teren i potiče radnike da se učlane u sindikat, ali ne ide.
– Imamo akciju učlanjivanja i podijelimo 1500 pristupnica, a vrate nam se samo tri ispunjene. Prijeti im se otkazom. Neke velike tvrtke u Međimurju ne daju sindikalno organiziranje, što je kršenje Zakona o radu. Taj ćemo problem otvoriti na sjednici Gospodarsko-socijalnog vijeća i pozvati direktore na razgovor – najavljuje.
Kako bi osigurali anonimnost članova, u Hrvatskom sindikatu neindustrijskih radnika i privatnih namještenika dosjetili su se neobičnom rješenju. – Mi smo, koliko znam, jedini sindikat koji ima tajno članstvo pa nemamo problema s prijetnjama radnicima. Prema statutu, garantiramo anonimnost, čime izbjegavamo mogućnost da radnici u manjim obrtima s nekoliko zaposlenih, gdje svatko svakog zna, budu šikanirai, kako se to znalo događati – objašnjava Josip Vidović.
Članovi mu se, dodaje, najčešće javljaju za pomoć zbog neisplate plaća i nezakonitih otkaza.