Kažu da su olimpijske igre najveći globalni sportski događaj. Kažu i da na OI postoje tri osnovna sporta koja stvaraju velike priče, legende za povijest – atletika, gimnastika i plivanje. Makar smo mali, makar je gimnastika sport koji poznamo samo po Udeu, Možniku i Seligmanu, ipak smo u ovih dvadesetak godina, makar nam puno stvari ne ide na ruku u stvaranju vrijednosti, dosegnuli medalje u sva tri najveća sporta. Kažu da je to dokaz da je netko sportska sila. Ako je…
Sandra Perković ima atletsko zlato, a Blanka Vlašić i Duje Draganja atletsko i plivačko srebro. No, imamo jednu medalju koja strši, koju je u Pekingu osvojio Filip Ude u gimnastici. Ta medalja ima ekstremnu vrijednost u cijeloj hrvatskoj olimpijskoj priči, pišu Sportske.jutarnji.hr.
U sportu koji ima imena poput Nadije Comaneci, Alekseja Njemova, Sawaa Kata, Vere Časlavske, Nikolaja Andrijanova, koji broje više od deset OI medalja, u sportu koji ima drugu olimpijku po broju medalja u povijesti Larisu Latinjinu, na konju s hvataljkama, spravi koja je imala velikane Borisa Šahlina, Miroslava Cerara, Zoltana Magyara, Mariusa Urzicu, koja danas ima Louisa Smitha, i mi imamo adut koji se utrkuje “sam protiv svih”.
I danas, osam godina nakon Pekinga iznimno smo ponosni što će Filip Ude pokušati i u Riju. Momak kojeg su srebra obilježila kroz karijeru, radi velike stvari, što u kontinuitetu raditi osam i više godina na ovako visokoj razini nije nimalo lako. Nema tu preskanja pa vraćanja. Tu ili jesi ili nisi, a Aton u Nedelišću već bi komotno mogao bi nositi ime Filipa Udea.
Stvorili svoj sustav
Za njega se čuje uglavnom kada osvoji nešto, možda kada fula kao u Londonu, pa smo, kao, silno razočarani, možda kada se oženi nešto sitno, a malo je ljudi uopće svjesno koliko težak put treba prevaliti da bi se došlo među 100 gimnastičara na svijetu, koji će se pokazati na OI. Njegova je norma medalja na SP ili poredak u višeboju, a uspjeti u višeboju nije nimalo lako jer svestranost je puno skuplja od naših realnih cijena ulaganja. Bilo bi nam lakše kad bismo uz njega imali specijaliste Možnika i Seligmana, možda ćemo tu priču dočekati u Tokiju 2020, a dotad nam ostaje samo Ude.
I dok drugi rade autoritete na sustavima kojima se u masu slučajeva naklanjaju i oni koji odlučuju, što znaju dobro znaju moćni poput SAD-a, Kine, Japana… naš Fićo gradi svoj sustav s trenerima Igorom Križimskim i Marijem Vukojom već godinama. Nema tu previše iskakanja jer da ima, ne bi to sve skupa trajalo tako dugo i uspješno. Iz tako male zemlje kojoj gimnastika nije prva, pa iskreno, ni deseta stvar u životu, samo triput doći na OI je strašna stvar. A imati pri tome i “nešće v žepu” je čudo.
I makar je “samo” srebrni, Fićo ide kao Ferrari i još uvijek sniva svoj san o olimpijskom zlatu, makar je to strogo zabranjena priča u njegovu okruženju. Neki je dan tiho otišao u Moskvu pripremiti savršenu vježbu, kojoj ni suci ne bi trebali reći “moglo je to bolje”.
Cijeli članak Dražena Pinevića pročitajte na Sportske.jutarnji.hr.
