Danas 37-godišnja žena cijelo djetinjstvo jela sladoled koji joj se ne sviđa, jer nije mogla izgovoriti omiljeni okus. Mucala je, naime, punih 15 godina. Standardna liječenja nisu pomagala, a Vlatka je sve dublje tonula u nezadovoljstvo. A onda je uzela stvari u svoje ruke i izliječila se sama.
“Ja zapravo mucam otkad znam za sebe, kako ja pamtim. Od četvrte godine roditelji kažu da sam počela mucati”, rekla je Vlatka Bakran Burić, marketinška stručnjakinja.
Kaže, kod mucanja je problem što se nikada ne zna na kojoj riječi će se dogoditi blokada.
“Pokušavaš ju silom izgovoriti pa se još uznemiriš, pa se počneš grčiti, pa još ako imaš neki tik glavom i ustima…” pojasnila je ona.
U školi se tek nalazila prava barijera. Uz vršnjake koji su joj se smijali i zadirkivali je, teret su joj stvarali i profesori.
“Stvarno sam se osjećala kao roba s greškom, manje vrijedna i u biti bilo mi je to jako veliko opterećenje. Shvatila sam da će mi se to odražavati i na ocjene iako sam bila uvijek odličan učenik. Znali bi me učitelji recimo prekinuti i ok, to je recimo za tri, ili četiri, a ja sam znala za pet. Ili dat ćemo ti vremena do sutra, mislili bi da sam u tolikoj panici jer se možda nisam dobro pripremila”, ispričala je Vlatka.
Takvih situacija je bilo svakodnevno i izvan škole.
“Ja bih došla u dućan, a ja ne bih mogla izgovoriti da želim kruh. Ili bih počela mucati te bih se okrenula i otišla van.
Vratila sam se i od frizera jednom sa šiškama, a nisam došla po šiške”, rekla je.
Iako se zatvarala u sebe, smisao za humor i podrška obitelji gurali su je naprijed.
“Uvijek me mučilo što se nisam mogla svađati s bratom i sestrom, jer kad bi se trebalo svađati, ja bih zaštekala”, kaže Vlatka.
Statistike kažu da muca od 2 do 3 posto djece, a u ranoj dobi najčešći uzroci su traume, strahovi ili genetska predispozcija, što je bio slučaj kod Vlatke, jer mucao joj je i otac. Posjeti logopedu nisu bili od koristi pa je odlučila trenirati samu sebe.
“Jako sam puno čitala, svo gradivo školsko sam čitala uvijek na glas”, otkrila je.
Razmišljala je o glasovima na kojima zapinje, razgovarala sa sobom pred ogledalom.
“Tada sam shvatila kad pričam malo tiše, i kad pričam malo više pjevno da tada manje mucam”, kaže Vlatka.
Kada nije bila raspoložena za razgovor ili zapitkivanja, prisiljavala se da to ipak čini. Pomagalo joj je i kreativno izražavanje. Rečenice su tako postajale tečnije, problem je polako nestajao.
“Nema gorega da osoba koja muca, pa se zatvori pa ne priča. To sam ja radila. Plus još kad dobiješ par savjeta ok možda bolje da šutiš, onda pitanja kako ćeš u životu, kako ćeš s poslom, tko će te zaposliti takvu, tko će te ženiti”, priznala je Vlatka.
Kao u inat, 17 godina poslije, Vlatka je postigla sve to posve sama. Danas govori bez greške, završila je fakultet, radi u marketingu, drži javne govore, prezentacije. Čini se da joj je ipak bilo zapisano u zvijezdama da treba puno govoriti i da je treba čuti što više ljudi.