Već se dulje vrijeme vodi rasprava o potrebi uvođenja video nadzora u školama. Potreba za video nadzorom pokazala se zbog pojava maloljetničke delinkvencije, nasilja u školi, bullyinga, uništavanja školske imovine i drugih neprimjerenih ponašanja učenika i trećih osoba, odnosno posjetitelja koji dolaze u školu.
Da bi se uveo video nadzor, potrebno je taj čin i zakonski regulirati u školi i školskim dokumentima. Postavljanje istog ograničeno je zakonskim pretpostavkama koje osiguravaju zaštitu privatnosti sudionika odgojno – obrazovnog procesa, a propisane su Zakonom o privatnoj zaštiti, Zakonom o radu i Zakonom o zaštiti osobnih podataka.
Neke škole imaju video nadzor kojim ‘pokrivaju’ školsku zgradu izvana, zajedno s dijelom dvorišta, a koji služi kao prevencija od provala i uništavanja školske imovine i okoliša. Neke kamere postavljene su i zbog toga što su se na vanjskim prostorima škole skupljali maloljetnici (i ostali) i konzumirali alkohol, nakon čega su razbijali flaše i ostavljali staklo na školskim igralištima.
Što bi bilo kad bi bilo
Zamislimo situaciju da škole imaju video nadzor po hodnicima. Smjestimo monitore u ured ravnatelja. Školski Big Brother može početi. Što bi sve ravnatelji vidjeli?
Učenici
Kad su u pitanju učenici, video nadzor postavljen po hodnicima škola bi pokazao: dječake kako se naguravaju, skrivanje stvari (papuča, pernica, mobitela, torbi) jednih drugima, tinejdžere kako se navlače i ljubakaju po kutovima ili javno, razmjenu šalabahtera, pipkanje djevojčica od strane dječaka, trač – kružoke od strane djevojčica.
Vidjelo bi se i tečajeve šminkanja i izrade frizura, saznalo bi se koji učenici puše na WC – ima i puno drugih stvari. Lakše bi se ušlo u trag kršiteljima Kućnog reda škole i uništavateljima imovine.
U blagovaonici bi se vidjelo tko se gađa hranom, tko krade hranu, a tko je fin i pristojan, tko je žrtva bullyinga (Bullying ili zlostavljanje među školskom djecom agresivno je ponašanje, traje dulje vrijeme, ponavlja se i usmjereno je na istu osobu. To je svjesno negativno postupanje s namjerom da se nekoga povrijedi i zastraši. Nasilnik uvijek ima veću moć od žrtve, a njegov se postupak ne može ničim opravdati. – izvor tportal.hr), a tko nasilnik. Ne bi bilo ‘nisam ja’ ili ‘nije moje dijete’.
Kamere postavljene na zgradu škole pokazuju nam koji se sadašnji ili bivši učenici škole zadržavaju u njezinom krugu, ali ne zbog sporta i korištenja sportskih terena, već zbog pijančevanja, pušenja i izazivanja nereda. Kaže se ‘Došli divlji i potjerali pitome’. To bi moglo vrijediti za one učenike koji dođu u krug škole s namjerom izazivanja nereda i potjeraju one koji dolaze koristiti sportske terene. Kamere mogu i zastrašiti možebitne odrasle osobe nečasnih namjera koje znaju maltretirati i vrebati prvenstveno djevojčice.
Učitelji
Što bi ravnatelji vidjeli kad bi bigbrotherizirali učitelje? Prvenstveno bi vidjeli tko na sat kasni, a tko poštuje radno vrijeme i zvono koje označava početak sata. Svakom se učitelju dogodi da ponekad zakasni na nastavni sat, što iz opravdanih, što iz neopravdanih razloga, zaboga, ljudi smo. Ali postoje učitelji koji konstantno, ali konstantno kasne na nastavu. Mogu se tako vidjeti kolege koji nonšalantno šetaju sa šalicom kave u ruci prema razredu i po desetak minuta nakon zvona, a dok iz učionice dopiru neartikulirani krikovi djece bez nadzora. Na žalost, ima i takvih. Koji kvare ugled ostalim učiteljima (većini) koji savjesno rade svoj posao. Ne kaže se uzalud da u svakom žitu ima kukolja.
Ali! Vidjeli bi ravnatelji i koji učitelji savjesno rade svoj posao, koji su u učionici, a ne na puš pauzi. Vidjeli bi ravnatelji i koji učitelji imaju redovne razgovore s roditeljima. Vidjeli bi i kako brinu o svojim učenicima. Vidjeli bi kako učitelji međusobno komuniciraju i razmjenjuju i sredstva za rad i materijale. Vidjeli bi i kako ih učenici često šikaniraju. Vidjeli bi… ma svašta bi vidjeli. Ne bi bilo neopravdanih ravnateljskih ljubimaca u kolektivu, koji se dobro znaju slatkorječivošću uvući pod kožu ravnateljima, a bez ‘zasluga za narod’, koji uživaju sve privilegije bez trunke truda i zalaganja.
Roditelji i vanjski posjetitelji
Čitali smo u tisku nebrojeno puta kako su roditelji došli u školu i fizički nasrnuli na učitelje. O roditeljima koji dođu alkoholizirani u školu i maltretiraju ne piše se po novinama. Ako učitelj nije dobio par šamara ili zaradio koju slomljenu kost, ne vrijedi o tome pisati.
Verbalno maltretiranje i vrijeđanje se ne računa. Kažu, ako dođe pijani roditelj i počne maltretirati učiteljicu, neka ona zove policiju. Halo! Dok ona dozove policiju i dok policija dođe, može s njom doći i hitna pomoć ili mrtvozornik.
Učitelji, a poglavito učiteljice, su totalno i apsolutno nezaštićene od nasilnih i pijanih roditelja. Upadne li takav roditelj u školu, učiteljica je u pravilu prepuštena samoj sebi i svojim vještinama verbalne komunikacije i sposobnostima uvjeravanja osobe u alkoholiziranom (ili neubrojivom) stanju da se smiri. Možda bi nadzorne kamere po školama djelovale preventivno na takve nasilnike pa oni ne bi došli ohrabreni alkoholom u svoje ‘pravedničke’ misije.
Kad bi se policiji pustile snimke nadzornih kamera koje škole imaju u školskim dvorištima, kažnjavajući roditelje koji krše prometni znak zabrane ulaska u školsko dvorište napunili bi proračun toliko da bi imali i za regres i božićnicu i trinaestu plaću plus povišice.
Bilo je čak i govora o angažmanu dragovoljnih zaštitara po školama. Ni to ne bi bilo loše. Svaki oblik zaštite je dobro došao.
Dežurstva učenika
Većina škola ukinula je dežurstvo učenika na hodnicima. I to je u redu. Učenici, bilo kojih starosnih skupina, nisu dorasli nositi se sa svim problemima koji se mogu naći na hodnicima škola. Osim toga, učenici kad dežuraju, izostaju s nastave. Umiru od dosade. Gube satove.
Zaista, trebalo bi razmisliti o sigurnosti i učenika i učitelja i uvesti ili video nadzor po školama, ili zaposliti redare – volontere.