Međimurje je iznjedrilo mnoge uspješne ličnosti, od kompozitora Josipa Štolcera-Slavenskog, dr. Rudolfa Steinera, dr. Vinka Žganca pa sve do brojnih profesora, inženjera, znanstvenika, odvjetnika, liječnika, ekonomista, novinara, sportaša i umjetnika na koje Međimurci mogu biti ponosni. Kamo ih je životni put odnio nakon završetka srednje škole u Međimurju, čime se danas bave te kako vide svoju budućnost i profesionalni razvoj, otkrivat ćemo svakog tjedna
Maša Bajc (35) iz Čakovca je diplomirana ekonomistica i magistra umjetnosti iz područja fotografije koja trenutno radi kao asistentica na Katedri za fotografiju na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Svoje je znanje o umjetnosti stjecala u Sjedinjenim Američkim Državama, a koliki je maksimum izvukla iz toga, pokazuju i uspjesi njezinih izložbi.
Osim toga, dobitnica je priznanja na svjetskim natječajima poput International Aperture Awards, PX3 – Prix de la Photographie Paris te International Photography Awards, a za 2012. godinu dobila je stipendiju Artist in Market Place Bronx Museuma te i danas niže uspjehe.
Kao i mnogi srednjoškolci, Maša nije bila sigurna u kojem pravcu želi započeti svoju karijeru nakon završene čakovečke Gimnazije, no odgovor je pronašla tijekom studija.
– Nakon srednje škole bilo je teško izabrati što studirati, no studij ekonomije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu čini se kao dobar odabir zbog širine područja koju ekonomija nudi. Krajem studija se intenziviralo moje bavljenje fotografijom te sam na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu upisala kolegije iz fotografije što me na kraju motiviralo da se nastavim njome baviti. Shvatila sam da mogu napredovati jedino na području koje mi je uistinu bitno i koje me veseli – govori Maša.
Studij u Americi kao prilika života
Fotografiju je oduvijek smatrala svojom unutarnjom potrebom i još od malih nogu pitala se kako se postaje fotograf, a nakon završenog studija ekonomije pružila joj se mogućnost koju nije bilo moguće otpisati. Naime, Maša je bila primljena na Rochester Institute of Technology u gradu Rochesteru u američkoj saveznoj državi New York.
– Imala sam mogućnost izbora jer sam bila primljena na više škola pa mi se između odlaska u Prag ili u SAD činilo da ću steći više iskustva odlaskom na novi kontinent, na područje koje je i kulturološki potpuno drugačije od onog iz kojeg dolazim.
Da je to uistinu bilo tako, pokazuje i vrijeme od pet godina koje je provela u Americi, a koje opisuje kao vrijeme traganja, intenzivnog učenja o životu i studiju, vrijeme uspona i padova, širenja vidika te stjecanja prekrasnih i doživotnih prijateljstava.
Kao osoba koja je ranije studirala u Hrvatskoj, dolaskom na novi kontinent mogla je usporediti naš i tamošnji obrazovni sustav, a sudeći prema onome na što je naišla, pred Hrvatskom je još dug put prema pravoj reformi školstva.
– Za mene su prve očite razlike bile u dostupnim resursima, opremljenosti škole i odnosu prema studiranju. Cijeli sustav je puno efikasniji te se i odnos studenata, općenito govoreći, prema studiranju meni činio ozbiljnijim nego je to bio slučaj u Zagrebu. Posebno mi se sviđalo apsolutno poštovanje svih rokova i akademskog kalendara te dobro organizirane administrativne službe.
Tamo se, na primjer, nije događalo da se profesor ne pojavi u vrijeme konzultacija ili da nije dostupan studentima. Postojalo je međusobno poštovanje na svim razinama. No ja sam s masovnog fakulteta došla u sredinu gdje nas je bilo devetoro na godini i radili smo pojedinačno s mentorima tako da taj dio iskustva nije usporediv – govori Maša.
Povratak u Hrvatsku
Dok mnogi život u SAD-u smatraju ostvarenjem snova, Maša se nakon studija ipak odlučila vratiti u Hrvatsku.
– Nakon pet godina u Americi zaključila sam da to nije zemlja u kojoj želim provesti ostatak svog života niti sam tip osobe koja voli živjeti u velikim gradovima iako me uz život u New Yorku vežu samo dobre uspomene. Europski ambijent više mi odgovara, a pogotovo blizina mora u Hrvatskoj s obzirom da slobodne trenutke volim provoditi u vodenim aktivnostima, posebno ronjenju.
Svoje američko iskustvo studiranja danas prenosi na svoje studente na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Neko je vrijeme radila kao vanjska suradnica na Katedri za fotografiju, dok je danas asistentica na Odsjeku snimanja iste Katedre.
– Fenomenalno je raditi sa studentima, jako su kreativni i proteklih smo godina na Katedri ostvarili niz zanimljivih projekata. Primjerice, bavili smo se istraživanjem fotografske knjige, što je rezultiralo knjigom izdanom od strane Akademije, te ostvarili niz međunarodnih suradnji s akademijama iz regije (Prag, Bratislava). Naši studenti redovito izlažu i vrlo su prisutni na umjetničkoj sceni – nadovezuje se Maša.
Osim svome poslu na Akademiji, Maša veliku pažnju posvećuje i vlastitom razvoju putem svojih izložbi. Izlagala je na zajedničkim i samostalnim izložbama u SAD-u, Hrvatskoj i drugim europskim zemljama. Na njezinim se fotografijama ističu motivi pejzaža te nesvakidašnji pogledi na svakodnevicu.
Prije nekoliko godina veliku je pažnju privukao njezin projekt “Mašin imaginarium” postavljen na manifestaciji Rovinj Photodays, a ono što je bilo toliko posebno u njemu jest način na koji je Maša kamerom mobitela zabilježila posebne trenutke prirode. Jedna od izložbi na koju je najponosnija je njezina magistarska izložba Scapes koje je ujedno bila i njezina prva ozbiljna samostalna izložba. U Hrvatskoj ju je u zagrebačkoj Kuli Lotrščak postavila Marina Viculin u sklopu ciklusa Snapshot/Brzo okidanje.
Svaki umjetnik ima svoj recept za uspjeh
Za nastajanje svake nove izložbe potreban je predan rad i trud, a za trenutke u kojima inspiracija izostaje, Maša je pronašla rješenje.
– Kad izostane nalet inspiracije, što je romantična predodžba o tome kako umjetnici rade, onda mi jedino preostaje pustiti pjesmu “Work” koju su Lou Reed i John Cale napisali o Andyju Warholu, koji je bio poznati radoholičar, te se natjerati da se nešto proizvede na dnevnoj bazi. Jednom sam se tužila na manjak inspiracije, a ta je pjesma bila najbolji mogući odgovor drage osobe. Ne uspije svaki put, ali je motivirajuće, treba se truditi.
Ovo je dio tih riječi koje me nadahnjuju.
No matter what I did it never seemed enough
He said I was lazy, I said I was young
He said, “How many songs did you write?”
I’d written zero, I’d lied and said, “Ten.”
“You won’t be young forever
You should have written fifteen”
It’s work, the most important thing is work.
Ovakav stav zasigurno će joj donijeti još uspjeha u projektima koji su pred njom:
– Voljela bih u bliskoj budućnosti završiti jednu malu umjetničku foto knjigu, baziranu na radu Mašin imaginarium. Planiram i samostalnu izložbu za sljedeću godinu pa trenutno radim na tome. Voljela bih se i opet svojim radovima predstaviti čakovečkoj i međimurskoj publici – završava Maša.
