Kraj školske godine rezerviran je za izlete svih vrsta. O njima je već bilo govora u kolumni, ali obnovit ćemo znanje o izletima sa svježim vijestima s terena.
Komplicirani pravilnik o provođenju izleta koji je bio na snazi i koji je od organizacije izleta radio znanstvenu fantastiku, više nije aktualan. Organizacija školskih izleta je ponovno pojednostavljena. Takva je odluka dočekana raširenih ruku i s olakšanjem.
Kuda? Kamo? Zašto?
Putničke agencije zaista se trude ponuditi raznovrsne sadržaje i destinacije, no najčešće su učitelji ti koji određuju, u svojim godišnjim planovima, kamo će i zašto ići na izlet sa svojim učenicima.
Učitelji najčešće vode djecu nekamo gdje su već bili pa su procijenili da bi to mjesto moglo biti korisno i zanimljivo učenicima. Učitelji su, naravno, neka mjesta posjetili isključivo o svom trošku, na primjer određene muzeje, galerije, izložbe, dvorce, predstave. I naravno, nisu imali nikakve financijske beneficije kod posjeta tim ustanovama. Zato što nikome nije palo na pamet da bi možda bilo korisno privući prvo učitelje kako bi zatim oni doveli djecu.
A Vukovar?
Također, do ove godine postojao je i pilot projekt besplatnog dvodnevnog posjeta osmaša Vukovaru, koji je, prema nekim izvorima, bio stao na neko vrijeme zbog nedostatka novčanih sredstava. Kad se nova vlast ‘presložila’, s projektom se ponovno krenulo, ali na kraju ove školske godine ipak svi osmaši neće posjetili Vukovar zbog kojekakvih razloga i iz osnovne škole odlaze bez elementarnih spoznaja važnih za nedavnu povijest naše domovine. Propust? Nemar vlasti? Nema veze, ionako će učitelji sve biti krivi.
Radionice kojekakve
U nekim se muzejima i ustanovama nude učenicima raznovrsne radionice prilikom posjeta. Cijene radionica u rasponu su od dodatnih 10 kuna do 20 kuna na cijenu ulaznice. U toj ponudi ima svega, a bome i svačega.
Lani je autorica ovih redaka nazočila s učenicima jednoj radionici na koju su nas navukli slikoviti i obećavajući opisi radionice. Ono, čitaš pa si misliš: Joj pa to bi bilo odlično za djecu! Aha. Malo sutra. Neću navoditi ustanovu gdje je bila radionica, ne bi bilo fer.
Dakle. Radionica kojoj smo nazočili je koštala 10 kuna. Budući da uglavnom idu na izlet dva ili tri paralelna razreda, bilo nas je previše pa smo morali biti podijeljeni u dvije grupe. Djeca, tada četvrtaši, dobili su ‘osigurani materijal’ za izradu ‘lutkica’, a to je bilo: pluteni čep, čačkalice, kvadrat 10 × 10 cm aluminijske folije, nekoliko komadićaka krep papira istih dimenzija i to je to. Ukupan trošak materijala za sve učenike nije bio veći od 30 kuna, a zarada je bila oko 300 kn. Fer? Negdje bi to nazvali pljačka. Da su učiteljice imale ranije neki video snimak ili mogućnost procjene kvalitete radionice uživo, nikada ne bi odvele djecu. Ne po cijeni od 10 kn po učeniku. Za kunu možda i bi.
ZOO ili kako od čovjeka napraviti majmuna
Djeca obožavaju životinje. Poglavito se prvašići i vrtićarci raduju odlasku u ZOO vrt. Zagrebački Zoološki vrt omiljena je destinacija mnogim vrtićima i školama. Da, bilo je vrijeme da se ZOO u Zagrebu obnovi, veselimo se tome. Da, zbog toga što se ZOO u Maksimiru obnavlja i što se životinje koje se mogu vidjeti mogu nabrojati takoreći na prste jedne ruke cijena karte smanjena je na 10 kuna. Fer. I tako smo odveli naše prvašiće u ZOO u Zagrebu.
Ali! Opet smo nazočili brzopoteznoj polusatnoj radionici, koja se zapravo sastojala od pokazivanja djeci istih onih životinja koje su vidjeli pola sata prije ‘radionice’. Cijeli obilazak par dostupnih kvadratnih metara Zoološkog vrta trajao je, uz naguravanje s mnoštvom druge djece i posjetitelja nekih 30 – ak minuta. Totalni fijasko. Djeca djelomice razočarana. Nisu vidjeli zebre, ni slona, ni tigrove, ni morskog lava, ni medvjede, ni mnoge druge životinje.
Pitanje koje visi u zraku glasi: zašto putničke agencije nisu informirale učitelje da je ZOO u renoviranju i da je okrnjen? Zašto se pratitelj, kojeg se mora na izletu imati i plaća ga se (dobije veću dnevnicu nego učitelji) nije informirao gdje je novi ulaz u ZOO već je šetao umornu djecu po cijeloj Maksimirskoj šumi umjesto da prehodaju dvjestotinjak metara od starog ulaza? Odgovor je: zato što se opet na leđima djece prelama zarada. Zar su učiteljice morale o svojem trošku ići u Zagreb i same se informirati o onome za što plaćaju usluge putničkih agencija?
Sam svoj vodič
Autorica ovih redaka jest o svojem trošku išla u Muzej iluzija u Zagrebu kako bi se sama uvjerila je li primjeren da se vodi učenike prvih razreda u njega ili nije. I platila punu cijenu ulaznice. I za studenta u pratnji također. Za obilazak točno četiri prostorije, koji uz najbolju volju i najdulje moguće zadržavanje traje maksimalno 30 minuta treba izdvojiti nemalih 40 kuna po osobi. No, dobro. Tražili smo – platili smo.
Ima mnoštvo predivnih muzeja i događanja u Hrvatskoj, na mnoge bi učitelji odveli svoje učenike, upoznali bi ih s ljepotama naše domovine, s kulturno povijesnom baštinom, ali često su takvi izleti kupovanje mačka u vreći. Ukoliko učitelji sami, o svojem trošku, ne istraže mjesta na koja žele voditi svoje učenike, događaju se potpuno promašeni izleti.
Prije ljetnog odmora
Školsku godinu zaključit ćemo još jednim učeničkim biserom. Prvi razred (naravno). Zadatak iz matematike je glasio otprilike ovako: Denis je na rođendansku proslavu pozvao 6 dječaka i 4 djevojčice. Koliko je djece bilo na Denisovom rođendanu? Jesi li ubrojao i Denisa? Zašto? Odgovor je bio: Ne, jer ga ne poznajem!