Borisu Radikoviću iz Murskog Sredšića je 51 godina i trenutno igra u NK Donji Koncovčak, članu 2. ŽNL-Skupina zapad. Ima jedan ‘dečko’ koji je šest godina stariji od njega i on trenutno brani boje NK Sloboda iz Mihovljana, člana 1. ŽNL. To je Miroslav Deban iz Novog Sela Rok, znani kao Miro, koji će 10. srpnja ove godine napuniti 57 godina života.
To su međimurski nogometni ‘kapitalci’ koji ne pomišljaju zaigrati za neki od klubova međimurskih nogometnih veterana gdje igraju nogometaši daleko mlađi od njih. O Borisu Radikoviću nogometna javnost Hrvatske zna sve, a gotovo ništa ne zna o Miroslavu. Znali su o njemu mnogo više prije 20-tak godina kada je on “palio i žario” s klubovima u kojima je igrao po ovom dijelu Hrvatske. Misli se to najprije za Omladinac iz Novog Sela Rok gdje je, kako kaže, proveo najljepše sportske trenutke.
Rese ga visina, vitkost sasvim dovoljno da je postao pantera među vratnicama najeminentnijih međimurskih nogometnih klubova.
– Da budem iskren o podatku da sam najstariji seniorski igrač nisam znao – rekao je Miroslav koji je na razgovor pristao na nagovor prijatelja. – Držim da me ne treba svrstavati u neke posebnosti – kazao je samozatajno, onako kakav je u životu i dodaje: – Boris je veliki igrač, uporni borac po takvom će me vjerojatno prestići.
Začudili smo se što čovjek s tako bogatom sportskom karijerom, sijaset uspjeha s momčadima u kojima je igrao, s pregršt priznatih utakmica u kojima je briljirao među vratnicama, može ostati indiferentan. Na stol nam je samo stavio bogatu sportsku građu sjećanja, isječke iz novina, fotografija… Rekao je kako su svaka fotografija, svaki članak priča za sebe.
– Prostor vašeg cijenjenog portala zacijelo ne bi mogao “progutati” priče, pričice, anegdote, svijetle i mračne strane koje sam kroz karijeru prošao – kaže i dodaje kako bi se sve njegovo sportsko moglo svesti u jedno- ja sam još uvijek tu. Da još uvijek stoji među vratnicama, ovoga puta mihovljanske Slobode i još ne pomišlja objesiti kopačke o klin, a već je 40 godina aktivan. O godinama prije toga, kada je kao klinac stajao među improviziranim vratnicama rokovskih gmajni bilo bi i suviše pričati, ali od prvog dana samo GOLMAN.
Njegovi prvi ozbiljniji treninzi su započeli na igralištu MTČ-a kamo je kao srednjoškolac odlazio. – Bio je to stadion za mene poput Liverpoolskog. Kad smo već kod toga onda neizostavno moram spomenuti prvog sportskog učitelja Stjepana Šarića-Mufeka, a kada već govorim o trenerima, a u karijeri im ne pamtim broja, dvojicu koji su trasirali moj sportski put moram posebno istaknuti. Bili su to u NK Omladinac Novo Selo Rok bili su to gospoda Stjepan Jambrošić i Josip Toplek, legende rokovskog nogometa, a u svemu tome nas je podržavao istinski nogometni zanesenjak Josip Koroš. Nažalost gospoda Koroš i Toplek nisu više među živima.
Njegova golmanske vrline i umijeća koristilo je blizu desetak nogometnih klubova, a posebno će istaknuti 15 najuspješnijih godina u Novom Selu Rok, osam godina u Graničaru Novakovec, gdje je bio igrač i trener, tu je čakovečka Sloga koju će pamtiti po sjajnim suigračima, a žali što to nisu do kraja iskoristili u onom trenutku. U karijeri pamti kada je na utakmice u Novom Selu Rok i Čakovcu dolazilo po više tisuća gledatelja što mu je posebno imponiralo, no sretan je sada kada igra pred stotinjak ljudi. – Važno je da sam u sportu – reći će.
Miroslavu se još danas “vrti film” utakmice karijere bilo je to 80-tih godina
Utakmica karijere?
– Sjećam se utakmice Zagrebačke zone u kojoj je bio Omladinac. Igrali smo s koprivničkim Slavenom koji je netom ispao iz II. lige bivše države. Bili su hit, a pobijedili smo ih 1:0 pogotkom Ivice Varge. Pamtit ću utakmicu po obrani života. Bio sam ocijenjen ocjenom 9,5, prišao mi njihov golman legendarni AnđelkoJagečić riječima: – Bravo mali, samo tako nastavi…
Danas?
– Sada sam u Mihovljanu s mladićima kakav postajem i ja čim obučem dres, to treba probati, doživjeti.
Kako dugo i tada?
– Ne mogu sad o tome. Sigurno ne tako brzo, no kada se to dogodi ostat ću na usluzi onima koji će me trebati, tražiti – kaže.
Kada smo kod mladih, vidite li ili želite nekog nasljednika?
– Da. U Domašincu postoji biser Matija Mihalec, ide u treći razred i veseli me što ga znam. U njegovim očima se vidi strast za loptom. Sportski je nastrojen, a što i ne čudi jer mu je mama Ivana bila vrsna rukometašica. Vjerujem da će uz njezinu pomoć i pomoć ostalih članova obitelji dostignuti željeno u sportu. Moje iskustvo govori da ovdje raste biser koji će biti jednog dana prepoznatljiv među vratnicama.
Kada smo već kod Domašinca, Miroslav je rekao kako mu je žao što uz te silne klubove nije bio u njihovom Dinamu, uzorno organiziranoj sredini gdje mjesto živi nogomet.
Danas su zajedno u Slobodi Mihovljan. Ivan Hamunajec kao trener, i Miroslav kao golman. Nekada su bili suigrači u NK Omladinac. I dok se je Ivan zaputio u trenerske vode, Miroslav je još uvijek tu među vratnicama.
Trener će o njemu reći: – Miro je od mene mlađi 3 ili 3,5 godine. Zajedno smo igrali u Omladincu u Međimurskoj nogometnoj ligi gdje smo kao prvaci ušli u tadašnju Zagrebačku zonu gdje smo igrali jednu od glavnih uloga, a jedan od razloga naše kvalitete upravo je bio taj golman koji nas je dosta puta spašavao. Kako je vrijeme išlo tako smo stasali kao momčad, a on kao vratar koji je izvanredno branio. Te odlike koje je imao su mu ostale kao da je “napravljen od drugog materijala neko mi”. Elastičnost, refleks, a iskustvo mu ne manjka pa djeluje poput 25, 30-godišnjaka.
Nakon višemjesečne stanke, glede ozljede, Miro je ponovno stao na vrata Slobode 24. travnja, no već prvog svibnja je zadobio novu ozljedu ramena. Ponovno će pauzirati, no neće prestati. – Kad se oporavim stat ću ponovno među vratnice – rekao je. Miro, kako dugo? Pitanje, kao da ga je uvrijedilo pa je rekao: – Nećemo o tome…
