Bivši Kotoripčanin, u duši i danas, 58-godišnji Dragutin Matotek u Kotoribi, znani kao Dragec, od 26. godine živi u Čakovcu kamo je otišao za ljubavi svoga života gdje je i oformio sretnu i skladnu obitelj. A kakva bi i mogla biti uz Drageca?
Nasmijana, ležerna, spontana, naoko bezbrižna baš onako kakav je i njegov život preslikan na kazališne daske. Ovdje radi kao informatičar, no redoviti je pratitelj svih kotoripskih zbivanja. – U Kotoribu se uvijek rado vraćam svojim rodnim mjestom se ponosim i koristim svaku priliku da u bilo kojem obliku svojim radom i sposobnostima doprinesem njegovom napretku – reći kratko o neraskidivoj vezi s Kotoribom.
Povod za razgovor su njegovi dolasci u Kotoribu povodom nekih kulturnih događanja pogotovo onih vezanih za kazališni amaterizam gdje je on, kako će reći, neizostavni “svat”, a to je punih 40 godina, onoliko koliko je staro i KUD-o.
Od kada datira Tvoja vezanost za glumu, točnije tko je otkrio Tvoj talent?
– Kako to često biva još u osnovnoj školi isticao sam se u dramskim aktivnostima. To nije promaklo i mojoj tadašnjoj učiteljici Anici Jauk s kojom još i danas aktivno surađujem. Osnivanjem mjesnog KUD-a to se pretvorilo u ljubav prema svemu što čini Kotoribu i Međimurje tako prepoznatljivim na kulturnom i društvenom planu. Sada pak je moja veza s Kotoribom i društvom postala potreba i način života – kaže i dodaje da se još kao jučer sjeća svoga prvog nastupa u Puli.
Bila je to trodnevna Smotra renomiranih hrvatskih KUD-a, njih dvadeset i dva. Nastupali su na terasi hotela Zlatne stijene, središtu Pule i u njenoj Areni. – Nakon toga više nije bilo povratka, uslijedili su brojni drugi nastupi na državnim i lokalnim smotrama, kod prijateljskih društava, u Kotoribi i okolnim mjestima, gostovanja u inozemstvu…
Evidentno je, a nebrojeno puta smo se uvjerili da si od gledatelja fenomenalno prihvaćen. Kako to tumačiš?
– Neopisiv je doživljaj kada nakon svih priprema, učestalih proba, sve se više približava datum predstave, razmišljanja o pojedinim scenama, grimasama, dijalozima, rekvizitima, kostimima, lagane treme prije samog početka, ostanete sami na pozornici i samo osluškujete reakciju publike, improvizirate i prepustite se osjećaju. Hvala dragoj publici koja prepoznaje moju spontanost, želju i trud te odanost Kotoribi. Koristim priliku da se zahvalim i mojim “kudovcima” na svim ovim godinama suradnje, druženja i povjerenja – ponosno će i zahvalno će Dragec.
Da li su Ti oni bili stimulans za daljnje aktivnosti?
– Da, itekako,povjerenje gledatelja najveća mi je nagrada, oni su ti zbog kojih sve to radim, njihov pljesak, smijeh i poneka suza u oku, potvrda je da smo mi amateri na pravom putu.
Sjeti se prvih početaka u KUD-u?
– U početku sam bio plesač i glumac pa mogu reći kako su narodni ples i gluma moje prve ljubavi. Trebalo se je opredijeliti, prevladala je gluma kroz stihove i govor mogu se najlakše i najdublje “uvući” u svoj rodni kraj i njegov izvorni kotoripski govor za koji sam izuzetno nostalgično vezan, bilježim ga i interpretiram gdje god imam prilike za to. Sretan sam što u KUD-u to prepoznaju – kaže i dodaje kako mu je žao za foklor jer on iziskuje stalnu prisutnost i vježbu, neizostavan je na svakom nastupu. – Otplešem ponekad za “veterane” i tako “držim” formu, međutim gluma mi je prioritet i tu nastojim “biti” u svakoj predstavi.
Tko ti je bio uzor na kotoripskoj, a tko na široj glumačkoj pozornici?
– Sadašnja generacija kotoripskih glumaca nekako je zajedno krenula i držimo taj kontinuitet, ali u sjećanjima prisutna je spontanost starijih kolega, Franceka (op. Matotek Franjo), brica Jože (pokojni Josip Dominić), Dode (pokojni Dragutin Dolenčić) i mnogih drugih. Fabijan Šovagović jedan je pak od glumaca koji mi, kroz toliko različitih likova, vremena i odnosa među ljudima, ulijeva povjerenje i vjerno prati svoje osjećaje.
Koliko si uloga do sada odigrao?
– Što cjelovečernjih predstava, što kraćih prigodničarskih komada, što narodnih običaja, preko stotinjak!
Karakterno, koje Ti najviše leže?
– Najlakše se snalazim, na “svom gruntu”, u izvornoj kajkavštini kroz cinične, ali istovremeno tolerantne i duhovite likove.
S kojom si ulogom postigao svoju osobnu “slavu”?
– Imponira ova riječ “slava”, ali nju zaslužuju svi glumci iz ekipe koja godinama zajedno vježba, koji se vrlo dobro razumiju na sceni, a uz to smo i dobri prijatelji. Uloga starog dečka u predstavi “Z naslonjača v ženidbu” koji usprkos zaostalog seoskog shvaćanja, zaslugom moderne tehnologije uspijeva pronaći svoju ljubav ni ne sluteći da je to “susedova Marica”, jedna mi je od najdražih uloga. To je ujedno i naša najuspjelija predstava.
Zbog čega?
– Tom predstavom plasirali smo se na Državnu smotru kazališnih amatera. Bilo je to za mene i za sve glumce nezaboravno iskustvo u društvu najboljih dramskih amatera Hrvatske. Tu smo upoznali i mnoge druge entuzijaste kao i naše sadašnje prijatelje iz Sv. Križa Začretja.
Očito je da u Kotoribi postoje vrsni glumci. Kako to tumačiš?
– Dugogodišnja je i bogata scenska tradicija u Kotoribi. To nas obvezuje i to od nas očekuje kotoripska publika, kao i gledatelji u mnogim dvoranama gdje gostujemo. To, na kraju potvrđuju i priznanja stručnih povjerenstava koja nas prate na smotrama-pojasnio nam je uzdignute glave.
Kotoripsko glumačko sutra?
– Kotoriba i njezini glumci imaju sve preduvjete za uspješno djelovanje i u budućnosti. Njihov rad ne dovodim u pitanje, ekipa je uhodana, prisutni su i mladi, prostorije za vježbu i nastupe su dobro opremljene, a ono najvažnije, imamo publiku koja nas podržava i “tjera” u nove izazove. Nažalost, ono što nam svima danas nedostaje je şlobodno vrijeme i sve je teže uskladiti termine za probe
Na probe i nastupe putuješ iz Čakovca. Koliko je to zahtjevno?
– Raduje me svaki poziv iz Kotoribe jer preko KUD-a održavam fizičku i emotivnu vezu s rodnim krajem. Putovanja na probe i nastupe dio su “doživljaja”, a svaki napor i trošak zaboravi se već pri dolasku u Kotoribu. Glumci mi često puta izlaze u susret tako da vrijeme proba prilagođavamo mojim mogućnostima, a za nastupe KUD-a izvan Kotoribe “stopiram” njihov autobus negdje usput.
Tvoja uloga u Odboru za narodne običaje pri Zajednici KUU MŽ-e?
– Dopredsjednik sam Odbora za narodne običaje pri Zajednici KUU Međimurske županije ispred KUD-a Kotoriba. To mi omogućuje bolji uvid u međimursku kulturnu scenu, razmjenu iskustva i programa. Odbor je suorganizator Smotre narodnih običaja s KUD-om Kotoriba koji to čine uspješno od 1998 godine i Smotre međimurske narodne nošnje u Žiškovcu. Smotra međimurskih narodnih običaja vrlo jer posjećena i postala je zaštitni znak Kotoribe.
Osobno mišljene o međimurskom amaterskom glumištu…
– Toliko glumaca amatera na tako malom prostoru kao u Međimurju ne bismo našli nadaleko. To dokazuje i veliki interes za Smotru kazališnih amatera u Prelogu gdje svake godine sudjeluje sve više amaterskih glumačkih družina. Redovito netko od njih sudjeluje na državnoj smotri kazališnih amatera ili pak ima ponajboljeg glumca, redatelja ili predstavu.
Što bi još dodao?
– Svi u sebi nosimo neke osjećaje, sličice i uspomene iz, ne tako davne prošlosti, kada je vrijeme teklo nekako polaganije, druženja su bila intenzivnija i iskrenija, kada su rad, poštenje i stariji bili autoritet. Kulturno umjetnička društva moraju prepoznati te vrijednosti i čuvati ih u izvornom i tradicionalnom obliku, kroz ples, pjesmu, običaje s radostima i tugom koje ih prate. Međimurje krije u sebi veliko i neprocjenjivo bogatstvo koje treba istraživati i pokazivati. Zato njihov rad svakim danom postaje sve dragocjeniji – rekao je za kraj zahvalivši se što ga je Međimurje prepoznalo.