– Matija je fenomen koji je u samo jednoj godini trkačkog staža od početnika ‘dotrčal’ do fantastičnog rezultata na utrci od 52 kilometra. To je dečko koji ima predispozicije biti jedan od najboljih hrvatskih maratonaca, a posebno ultraša za što je pokazao posebnu volju i želju. Ne nosi bez razloga nadimak James Bond – riječi su Damira Matoteka, predsjednika Trkačkog kluba Kotoripski begači, jednog od zvučnijih imena trkačkih staza sjeverozapadne Hrvatske, mjerodavnog čovjeka da ocijeni svoje klupsko bogatstvo.
Za 27-godišnjeg Kotoripčana Matiju Zadravca znali su tek ljubitelji nogometa, prije svega oni iz donjeg Međimurja, a njegovo ime u jednom drugom, jačem svjetlu isplivalo je na sportsku površinu prije godinu dana, no sada je to ime prošlo Muru i Dravu, prešlo je granice Lijepe Naše, postalo je ime o kojem se s poštovanjem govori. I za njega ćemo, kao i nedavno za njegovog predsjednika i klupskog kolegu, reći da je među trkačima niknuo poput Feniksa.
Samozatajan, šutljiv, doima se kao sramežljiv, nije vjerovao odakle najednom toliko poštovanje prema njemu pa će reći: – Ja samo begam, begam i begam. Po struci je tehničar za računalstvo, a posao je pronašao u tvrtki Bomark Pak d.o.o. u Ludbregu gdje radi u 4 smjene, a svoje slobodno vrijeme većinom koristi za trčanje i bicikliranje.
Želeći ga upoznati sa sportske strane doznali smo kako je sport zavolio kao dječarac. – U početku sam isprobavao sve sportove da bi se na kraju odlučio za nogomet koji sam igrao negdje do 2014. Počeo sam, što je sasvim normalno, u Kotoribi, Graničaru gdje sam prošao sve njegove selekcije – kaže i dodaje: – Kasnije sam prešao u NK Vidovčan Donji Vidovec i tu sam igrao oko dvije sezone pa otišao sam otišao u NK Galeb Oporovec gdje sam također igrao oko dvije sezone, točnije do 2014. godine kad sam odustao od aktivnog igranja nogometa. Odlučio sam uzeti sportsku pauzu – reći će.
Što te je onda privuklo među trkače?
– Pošao sam od spoznaje da je ljudsko tijelo stvoreno za kretanje, a ja nisam mogao sjedit kod kuće i odmarati, nešto mi je uvijek falilo, nekamo vuklo… – kaže i dodaje ono najvažnije: – Još jedan od glavnih razloga je bio taj što ovdje ovisiš sam o sebi, točnije, koliko treniraš tako i završiš, a ne o nekim drugim faktorima, o nekom drugom. Tu si ‘svoj na svome’ i sve što postigneš je samo tvoje – njegova je filozofija, a dodao je ono vrijedno: – Tu su mnogobrojna poznanstva unutar i van granica, tu su novi ljudi, prijatelji, suradnici, suparnici, a s kojima se čuješ skoro svakodnevno. To je ta vrijednost – kaže decidirano.
Na upit, kada i kako je počelo Matija je rekao: – Sve je počelo kada je Damir osnovao u našem mjestu TK Kotoripski begači, a pošto sam član dosta udruga od DVD-a do MNK Klub 75, morao sam se učlaniti i ovdje. Naime, nakon nogometa došao je red za ne ‘zamrem’, morao sam se nečim baviti, pa sam krenuo sa laganim trčkaranjem koje je preraslo u trčanje. Bilo je to lani. Za početak je to bilo trčanje jedan dan u tjednu, onako iz gušta. Kada je prije godinu dana počela Liga ‘3 mosta’ Damir me nagovorio da se uključim u nju i od tada je počelo ozbiljnije – rekao je.
Ovdje osvojeno trkačko odličje naprosto je zvalo pa je klupskim posredstvom i osobnim poznanstvima krenuo u nove trkačke izazove. Počele su se redati cestovne i trail utrke (op.a. običnim neasfaltiranim putovima). Daljnja odličja bila su mu putokaz da se usmjeri na neku posebnu vrstu utrka. – Trenutno sam fokusiran na dugoprugaško trčanje, točnije na ultramaratone (utrke duže od 42 km) za što se i posljednjih mjeseci pripremam.
Zbog čega ultramaraton?
– Sve je počelo time da sam nakon svake završene trke želio trčati dalje i duže, želio sam se uvjeriti koliko mogu izdržati, koje su mi mogućnosti – objašnjava i dodaje: – Takve trke mi se dopadaju zbog toga jer zahtijevaju veliku spremnost i izdržljivost, a također i odličnu psihu jer se trči do nekih 42 km, a dalje sve ovisi ‘o glavi’. Još jedan razlog je što sam odlučio za trčanje ultramaratona je taj što me zanima koliko daleko mogu, a to što imam još jako puno vremena za napredak pošto se najboljim ultramaratoncima postaje tek poslije 40 godina.
Koliko ti vremena oduzimaju treninzi?
– Dosta, jer treniram 5-6 puta tjedno s jednim danom odmora. U prosjeku je to po 3 sata dnevno u komadu ili 32 – 50 km. Na tjednoj bazi 100 km – 150 km trčanja i od 3-6 sati bicikla – pojasnio je.
Gdje i s kim treniraš?
– Većinom treniram na relaciji Kotoriba – Prelog uz Dravu, a kad imam brdske treninge onda moram malo dalje u Ludbreške vinograde, Štrigovu, Ivanščicu. Gotovo uvijek treniram sam pošto mi najkraći trening ima od 30-32 km. On se sastoji od brzih dionica i promjena ritma trčanja. Ponekad idem i s kolegama iz kluba, no to su nešto laganiji treninzi – kaže.
A trkački uzor ili uzori?
– Uzor su mi svi ultramaratonci koji završe najzahtjevnije utrke što me još više motivira i budi želju da isto pokušam – pojasnio je.
Koliko si utrka do sada istračao? Razvrstaj ih po važnosti.
– Istrčao sam 6 polumaratona, 2 maratona, 1 ultramaraton od 52,3 km i jedan Trail Maraton 42 km sa 2200+ m uspona i isto toliko spusta – rekao je naizust i dodao: – Prvi polumaraton bio mi je u Osijeku kojeg sam istrčao praktički bez nekih ozbiljnijih priprema i završio ga za 1:31:14 sat. Zadnji polumaraton ove godine u Velikoj Gorici i to tjedan dana nakon maratona u Trevisu koji sam za završio za 1:17:46 sat. Prvi maraton bio mi je prošle godine u Ljubljani i uspio sam ga istrčat za manje od 3 sata, točnije za 2:59:18, a ove godine svoj drugi maraton u Talijanskom Trevisu 2:44:00 sati koji sam završio na 7. mjestu. Ultramaraton od 52,3 km u Osijeku sam prošle godine završio za 3:38:52 sata.
Sjećaš li se prvog uspjeha?
– Za prvi uspjeh bih izdvojio baš prvi ultramaraton Osijek – Apatin na kojem sam i pobijedio i koji me dodatno motivirao za još bolji i kvaliteniji rad – kazao je ponosno.
Izdvoji najupečatljiviju utrku i zbog čega?
– Izdvajam Trail Maraton Pohorje u Sloveniji od 42 km sa 2200+ m uspona i isto toliko spusta. To su mi bila prva 42 km uopće pretrčanih, te prva brda. Trčalo se po prekrasnoj prirodi. Bilo je jako teško zbog zahtjevnih uspona i spustova te velike vrućine. Utrku sam završio na 10. mjestu za 5:13:02 sati. Prolaskom kroz cilj bio sam prezadovoljan.
Možeš li izdvojiti najtežu i zbog čega?
– Najteža utrka mi je bila Crazy Hill Trail od 33 km i 1040 m uspona i spusta ove godine u Ludbregu koja je bila tjedan dana prije maratona u Trevisu. Razlog što mi je bila najteža je taj što se sve odlično odvijalo do 29-og km do kojeg sam držao 3. mjesto. Tad se javilo dosta problema i od tad su slijedila 4 km ‘preživljavanja’, ovo su mi bila najteža 4 km od kada trčim, srećom uspio sam izdržat do kraja i završit na 5. mjestu – pojasnio je sa zanosom, a na upit što mu danas predstavlja trčanje bez razmišljanja je odgovorio: – Ono je za mene u zadnje vrijeme način života jer sam se toliko navukao na ovo da jednostavno ne mogu bez njega.
Riječ, dvije o klupskim prijateljima?
– Samo sve najbolje. Odlična ekipa koja zajedno odlazi na utrke, dobra atmosfera…
Vidiš li nasljednike i kako dugo namjeravaš biti u tim “vodama”?
– Volio bih da još neko krene uz mene na ove duže staze, a u ovome se vidim do kad će me zdravlje i noge služiti – rekao je i imao potrebu poručiti mladima: – Bavite se sportom, nema veze koji je važno je da se krećete.
I za kraj, ne manje važno. Kako financijski izdržiš?
– Sam se financiram. Svaki mjesec odvajam od plaće kako bi bilo za utrke koje planiram, te za opremu koja je potrebna, a vjerujte nije jeftina. Kada se nešto voli, ne gleda se na novac. Ja sam ‘ovisnik’ i dat ću i zadnju lipu da ostvarim zacrtano – rekao je na kraju.
