Kao što ne može bez brijega biti udoline, tako ne može bludnice biti bez bludnika. Ali njega ne dovedoše da ga kamenuju. Bilo je tako u vrijeme dok je Isus hodao po zemlji. I danas se u mnogim istočnim zemljama bludnice kamenuju ili na druge načine pogubljuju. Još čuo nisam da su bludnika kamenovali.
Bijah uoči Velikog četvrtka u zagrebačkoj katedrali, prvostolnoj crkvi hrvatskoj, na svetoj korizmenoj Ispovijedi, gdje se pokajah za grijehe svoje i grijehe onih koji ih počiniše sa mnom ili zbog mene. Osjetih mirnoću u duši i u pameti u trenutku kad se barem u mislima i riječima pomirih sa bližnjima, s Bogom, Spasiteljem i Majkom Njegovom, pak onako ožaren dva puta izmolih od ispovjednika zadanu mi blagu pokoru.
No, radost moja u prvostolnici Katolika Hrvata i Hrvatica postade veća kada pogledah oko sebe mnoštvo ljudi, poglavito mladeži koji su u redu mirno i ponizno čekali na ispovijed. Vidjeh živu Crkvu Hrvata, koja je u katedrali gdje su pokopani zemljani ostaci hrvatskih velikana Zrinskog i Frankopana, Kvaternika, Ivana Antuna Zrinskog, kardinala Stepinca, kardinala Kuharića i mnogih drugih, ispovijeda vjeru svoju u Trojedinoga, upućuje molbe vruće Mariji Kraljici Hrvata, blaženome Alojziju Stepincu… koliko je samo kod Stepinčevog odra fotografija mladića i djevojaka koji su zagovorom Stepincu ostvarili svoje želje ili ublažili tjelesne i duševne boli.
Dan prije dvije žene u Merhatovcu zatekle su me razmišljanjima i pitanjima o temi iz Evanđelja gdje se govori o ženi koju su njezini sugrađani jer je bila bludnica željeli kamenovati, stavljajući ujedno Isusa na kušnju. Ukratko, žena nije bila kamenovana jer nitko nije bio bez grijeha da prvi baci kamen. Žene merhatovske pitaju; – A gdje je bludnik, jer bez njega žena nije mogla postati bludnica. Zašto i njega ne kamenovaše, nego samo ženu. Za blud je potrebno dvoje govorahu mi žene, kao da sam ja u najmanju ruku bio na trgu gdje se događaj odvijao. Zaista ne imah odgovor, ali složih se kako je bludnica morala imati bludnika, ali njega ne izvedoše. Rekao bi jedan meni dragi svećenik, onako u šali: – Bilo je to u ono vrijeme!
Sve sam uvjereniji kako Hrvatska ide u krivom smjeru, vidim i čujem kako sve više ljudi, osobito mladih odlazi iz Hrvatske u svijet za boljim životom, propadaju gospodarstva, farme, radionice, obrti i što je najtužnije domaćinstva, obitelji i brakovi. A političarima, poglavito saborskim zastupnicima je dobro, oni svoje dobiju i sada su gotovo na trotjednom odmoru, pitam se od čega se odmaraju. Davno, davno netko je kazao kako sit gladnomu ne vjeruje. Kako će saborski zastupnik sa 12-tak tisuća kuna mjesečno ili ministar sa 20-tak tisuća kuna mjesečno vjerovati i pomoći čovjeku koji dobije 1.300 kuna mjesečno?
Sve dok ne ožive hrvatska polja, ne oglase se svinje, krave, konji, ovce i kokoši na gruntovima i ne zaplače li mnogo djece u zipkama, Hrvatskoj sreće nema. Nevjerojatno je s koliko lakoće se oni koji državu vode odriču svojih najboljih radnika i stručnjaka koji samo stotinjak kilometara zapadnije ili sjevernije za isto takav posao dobivaju plaće kao hrvatski ministri. Ne volim Zapad i Europsku uniju, ali cijenim koliko poštuju naše ljude koji kod njih rade.
Dok Hrvatsku vode banke, odvjetnici, javni bilježnici, FINA i korumpirani sudovi, sreće za Hrvatsku neće biti. Tristo tisuća ovršenih hrvatskih državljana je tristo tisuća ljudi koji ne rade ili rade tek toliko da žive, a u najboljim su godinama. Koliko je kuća na prodaju, a hrvatskom čovjeku kuća je DOM njegov i njegovih bližnjih. Uskrs je na vratima. Koliko će ga ljudi istinski proslaviti? Hoće li oni najvjerniji Domu i Domovini koji su za nju krv i tijela svoja dali i oni koji su tridesetak i više godina za nju radili imati za jedno jaje i hren?
Nikako premijeru Tihomiru Oreškoviću ne ide hrvatski jezik, a niti MOSTU ne ide politika. Kao što Zorana Mamića baš neće prvenstvo. Ali ja davno rekoh kako Zoran nije trener za Dinamo. Žao mi je Marka Pjace, a raduje me što je Aco Petrović hrvatski košarkaški izbornik.
Ne raduje me kakva pjevačica i pjesma će Hrvatsku zastupati na Eurosongu. Još jedno ubijanje Hrvatske. Još jednom joj se netko ruga, kao što se ruga braniteljima u Savskoj.
Dani su uoči našeg najvećeg blagdana Uskrsa, dani su to kada svi, ali baš svi trebamo se zagledati u dubinu duša i umova svojih i odlučiti učiniti nešto više za Hrvatsku i žitelje njezine. Samo sretna, zadovoljna, zaposlena i plaćama zasluženim namirena Hrvatska može biti poželjna za živjeti.Mislim kako nam nisu potrebni Bruhells, Wien, Paris, London, Washington……, nego snažni i jaki Vinkovci, Slatina, Miholjac, Beli Manastir, Hrvatska Kostajnica, Dvor, Udbina, Glina, Pakrac, Daruvar…
Sretan Uskrs svima vama, koji me čitate, hvalite i kudite!!!!! Ako imate novca, kupite butelju međimurskog vina za stol blagdanski. Zaista vrijedi uložiti!!!
