Živimo u društvu u kojem su socijalne razlike svakim danom sve veće. Razredna odjeljenja se ne slažu prema socijalnim statusima učenika pa se u jednom razredu mogu naći djeca iz ‘vrlodobrostojećih’ obitelji, ali i djeca kojoj je najznačajniji ‘šoping’ onaj u Caritasovom skladištu. Tako jedni nose brendiranu robu, markiranu odjeću i obuću, sve blještavo, novo, sjajno, šljokičasto, a drugi iznošene hlače, majice, veste, često i pohabane cipele ili papuče. Djeca su djeca, znaju biti vrlo okrutna prema onima koji su na bilo koji način drugačiji od njih, radilo se to o odjeći, načinu života, znanju, svjetonazorima, izgledu. Uloga je odraslih da nauče djecu uvažavati te razlike, ali dok to djeca ne usvoje treba podosta vremena.
Djevojčice su posebno okrutne prema onim djevojčicama koje nisu odjevene prema njihovim ‘standardima’, odnosno ‘ukusu’. Često će izolirati i izrugivati djevojčicu koja nosi čistu i urednu, ali staru i izblijedjelu odjeću, koja nema tisuću i jednu šarenu špangicu ili gumicu u kosi, koja ima stare i jeftine cipele ili obične crne papuče za razred. Može ona biti i Einsteinova unuka po znanju i pameti, djeca ne vide nutrinu, oni gledaju samo vanjštinu. I bit će im draža loša, razmažena i bahata učenica u blještavoj i lijepoj odjeći nego skromna i pametna djevojčica u ofucanom ruhu.
Kute
Svako malo se povede pitanje oko uvođenja školskih kuta u škole. Još prije četrdesetak godina učenici nižih razreda nosili su kute. Kute su mogle biti tamno plave ili crne. Drugog striktnog pravila za kute nije bilo. Ali, ‘ni med cvetjem ni pravice’ pa su neke kute ipak bile ljepše, drukčije, zanimljivijeg, odnosno modernijeg kroja, izvezenih ukrasa vještih bakinih ruku, neke su kute bile novije, a druge su bile naslijeđene od starije braće, obične i pomalo izlizane i pohabane. Dakle, kutama se nije bilo uspjelo izvući ‘jednakost’ i ‘ubiti’ već tada izražene socijalne razlike. Osim toga, kuta se nosila preko svakodnevne odjeće, pa je za toplijih dana u njima znalo biti jako vruće, upijale su znoj i nisu baš najugodnije mirisale. Često su se nosile u torbi i odijevale u školi, izgledale su kao da su ih krave sažvakale i ispljunule netom pred odijevanje. Nije bilo prostora za ostaviti kutu u školi. A opće je poznato kako djeca ‘slažu stvari’ kad nekamo žure.
Učiteljice
Prije mnogo godina i učitelji su nosili kute. Neki. I to je bilo u redu. Danas bi također bilo dobro da učitelji, zajedno s djecom, imaju jednoobraznu odjeću. S učiteljskim plaćama teško je često obnavljati garderobu. Priča iz prakse: Imala sam jedne cipele koje su mi bile nevjerojatno udobne. Bile su crne boje i slagale su se sa bilo kojom odjećom. Mogla sam u njima biti cijele dane, noge to ne bi ni osjetile. I nosila sam ih u školi svaki dan. Imala sam tada prvi razred. Nakon tri tjedna u tom prvom razredu i nakon što sam sva tri tjedna dolazila u školu u tim mojim omiljenim cipelama, jednom mom učeniku je valjda bilo dosta gledati te jedne te iste cipele pa me uredno pitao: ‘Čuj, a ti nemaš druge cipele? Moja mama nikad ne nosi samo jedne.’ Odgovor da su mi to najudobnije cipele nije ga zadovoljio.
Učiteljice moraju jako paziti što će odjenuti u školu jer su svakodnevno izložene sistematskom pregledavanju i razgledavanju od svojih učenika. Na inspekciji je sve. Kosa – frizura, nokti, šminka, odjeća, obuća, nakit. Klinci SVE vide. Svaku promjenu. Od četvrtaša sam čak doživjela i kompliment: ‘Ooooo učiteljice, bili ste na bojanju kose. Mogu vam reći da vam jako lijepo stoji ova boja!’ Njemu proričem budućnost zavodnika.
Dress code (kodeks odijevanja) i uniforme
Koja je razlika između kodeksa odijevanja i uniforme? Kodeks odijevanja uvele su neke škole u Hrvatskoj tako što će učenici nositi majice u određenoj boji s logom škole i traperice (crvene majice za djevojčice i plave za dječake, a uz plave traperice djevojčice mogu nositi traper suknje). Kodeksom odijevanja može se u školi zabraniti neprimjerena odjeća, recimo kad naglo propupane djevojčice u višim razredima dođu u školu u ultra kratkim minicama ili pretijesnim hlačama ili tajicama ali uz tako kratku majicu koja više otkriva nego pokriva, polurazgolićene, našminkane i s nalakiranim noktima.
Dječaci pak nose hlače pet brojeva prevelike koje im vise preko stražnjice i hodaju po nogavicama, ili u uskim hlačama koje ističu njihove tanke i kvrgave nožice. Dječačke frizure kreću se od irokezica u prirodnoj boji, preko irokezica u bojama kojih se ni papige ne bi postidjele, do emo šiški iza kojih siroti ništa ne vidi, to je frizura zvana ‘neošišani maltezer’ – ne znaš gdje mu je lice, a gdje stražnjica. No, dječaci u pubertetu se još i pristojno odijevaju za razliku od svojih vršnjakinja koje modne strahote upijaju na fotografijama cajki u žutim časopisima i sumnjivim internet stranicama.
Dok je kodeks odijevanja liberalniji, uniforma podrazumijeva točno propisane odjevne predmete. Uniformu čine identične suknje i hlače, štrampice i čarape u određenoj boji, identične košulje i kravate te ponegdje i sakoići s izvezenim logom škole. Naravno i sve cipele moraju biti jednoobrazne. Uniforma također podrazumijeva i ograničenu paletu boja, tako da su u svijetu uniforme najčešće dvobojne.
Mogu li kute, uniforme ili kodeks odijevanja smanjiti vidljive socijalne razlike?
Ukoliko i odjenemo učenike jednoobrazno, bile to propisane kute, jednake majice ili skupe uniforme, socijalne razlike će isplivati u nabavci školskih torbi i pribora za školu. Uvijek će se naći način da oni bogatiji istaknu svoje bogatstvo na neki način. U nekom idealnom društvu ni djeca ni odrasli ne bi dijelili ljude prema imovinskom stanju, ali to je nemoguće očekivati. Svatko ima svoje mišljenje o uvođenju kuta ili uniformi, odrasli imaju jedno mišljenje, djeca drugo, bogatiji treće, siromašniji četvrto. Ne može se ugoditi svima. I učiteljice bi rado dolazile neopterećene izgledom u školu, jer i njih se, kao što već rekoh, skenira od glave do pete.
Jedino što svi zajedno, kao društvo, možemo napraviti je to da odgajamo djecu i učimo ih, kad već ne možemo odrasle, pravim ljudskim vrijednostima, da svojim primjerima utječemo na formiranje njihovih stavova i, naravno, da jednoglasno osuđujemo svako neprihvatljivo ponašanje u vidu izrugivanja ili izolacije onih koji su drugačiji od nas.