Žene su komplicirana bića kad se radi o muškarcima, muško-ženskim odnosima, obiteljskim odnosima, zapravo bilo kakvim odnosima, šopingu, poslu, pospremanju, to jest žene kompliciraju u vezi svega i svačega. Tako bar tvrde muškarci. Muškarci su priglupa bića kad se radi o ženama i muško-ženskim odnosima. U svemu ostalom su odlično jednostavno zadovoljavajuće sposobni i racionalni. Tako bar tvrde žene.
Ne znam za sve žene svijeta i ovog dijela svemira, ali znam za ove svoje dame i gospođe-gospođice i gospođične koje izričito zastupaju taj stav te se ne daju pokolebati da su baš one te koje su dokučile mušku suštinu. E sad, nisam provodila nikakvo empirijsko-psihološko istraživanje niti smo nešto pretjerano tračarile muške, ali je zato razgovor navukao vodu na taj mlin.
Nedavno smo osnovale malo čitalaško društvence gdje razmijenjujemo knjige koje zapravo i pročitamo te o njima raspravljamo. Sama stvar se desila spontano, na jednom jutarnjem ispijanju kave pa smo onda to proglasile kao nekom izbornom skupštinom i radnim sastankom ujedno.
Jer glečte, živimo u takvoj državi gdje se za paket WC papira osniva izborno povjerenstvo i povjerenstvo za sprečavanje sukoba intereresa, te se napravi radni sastanak da li se kupuje teta Violeta ili Zewa, plate se svi članovi odbora, sukobljenog povjerenstva, putni troškovi i izgubljeno vrijeme da se kupi papir tamo gdje nečija tetka dobiva proviziju na sklopljeni posao što se znalo mjesecima unaprijed.
Pa da budemo moderne Hrvatice i u korak sa vremenom, napravile i mi isto!
U ruke sam dobila 6 knjiga zaostatka i rok od 3 tjedna da taj isti nadoknadim kako bih mogla ravnopravno prisustvovati raspravama. Mahnito sam čitala noć i dan uz sve ostale životno važne obaveze koje imam da zadovoljim normu i uspjela sam. Mogu se pohvaliti, ove godine sam bogami načitana osoba.
Čitajući knjige sam došla do zaključka da su sve žene smušene, nesigurne, zgubljene u prostoru i vremenu što se tiče ljubavnog aspekta života, ali su sve zato izrazito lijepe, dobro obdarene u predjelu prsnog koša, vitke, menađerice u najmanju ruku ako nisu bogate nasljednice koje skrivaju svoje obiteljske korijene skrivajući se na nekom low paid poslu, voze bijesne automobile, odjevaju markiranu odjeću i što je najbitnije savršeno manevriraju na visokim potpeticama od minimalno deset centi jer su sve nježne džepne Venere.
Većina njih su dugokose plavuše sa predivnim pjegicama po osunčanim obrazima (da se razumijemo ne idu u solarij jer za to nemaju vremena) ili su predivne brinete sa krupnim tamnim očima i breskolikim guzicama.
Dok su sa druge strane muškarci svi redom ko od gore odvaljeni, tamnokosi, širokih ramena, impozantnih tjelesnih proporcija (govorim o svim tjelesnim proporcijama, nijedan nije… neki prosjek, ništa posebno), sposobni, realizirani u poslovnom svijetu (menađeri, direktori, bogati nasljednici, ali sposobni ne dokoni), sa skupim atomobilima i barem dvije do tri žene na lageru, vrhunski igrači i jebači.
I uvijek se nekim čudom to dvoje ljudi sretne, spoji, mora surađivati, pa se mrze, pa se ne vole, pa si idu na živce i sve nešto negativno i bez budućnosti. Na svu sreću imaju zajedničke prijatelje i projekte pa se stalno moraju trpjeti i dok završe multimiljunske poslove uvijek se nekako nađu u nečijoj kući u jakuziju sa nekoliko flaša najskupljeg šampanjca. Je li se to vama ikad desilo? Jer meni nije. Možda zato jer nisam ni bogata nasljednica niti uspješna menađerica. Niti plava, niti sisata. Mora da je u tome stvar. I tu priča krene. Negdje oko 85 stranice svake knjige.
Eh, od te u pravilu 85 strane na dalje praše se ko divlje zvijeri. Ali se i mrze. Pa se opet praše pa se malo manje mrze. Je li se ikad vama desilo? Da nekoga… trošite (?!) ali ga i mrzite? Jer meni nije. Možda zato što nisam džepna Venera. Ili možda zato jer ne posjedujem nijedan par štula koje su samo za gledanje, ali ne i hodanje.
Do kraja knjige (bilo koje) naviknete se da njegov ogoromni malj (vjerojatno najčednija riječ koju spisateljice tog žanra smiju upotrijebiti za muški spolni organ) funkcionalan i spreman barem sedam puta na dan (prokleto pa kad oni stigu i menađirati?!… ah nisam menađerica pa ne znam) i u tri spisateljičine rečenice otvara vrata uma, univerzuma i duše. Uza sve to na glavni muški menađer otpusti ove dvije-tri sa lagera i beskrajno voli i umire za onom koju ne podnosi – smušenu, nesocijaliziranu ali prokletu uspješnu menađericu. Od kurviša do sveca u samo 250 stranica i tri mjeseca radnje same knjige.
Pošto moje gospođe literarnog društva “Pornjava” uporno tvrde da čitaju ljubiće, ja im uporno tvrdim da čitaju porniće. Na što su totalno pomahnitale. One su sve tu negdje uspjele vidjeti emocije. Majke mi ja sam više emocija vidjela u Mr. Greyu nego u bilo kojoj knjizi do sad koju su mi stavile u ruke. Da se razumijemo, dotični mister je mačji kašalj spram Maxeva, Willova i ostalih natprosjećnih dugoudaša. Mjere nigjde nisu navedene ni u centima ni u inčima tako da je vama sve prepušteno na volju i maštu.
U jednom trenu smo vriskale ko lude, Ana viče da da on nju voli jer mu se to vidi iz pogleda kad joj je trgao gaćice (?! – mora da sam propustila taj odlomak, rečenicu ili barem dio rečenice) dok sam citirala iz petnih žila scenu oralca kako bih dokazala svoju teoriju pornića.
“Ali na korici lijepo piše da je ljubić!!” – vrišti Ana upirući prstom u masno tiskana crna slova.
“Pa može pisati i da je Biblija kad nije! Pornić je!” – derem se još glasnije… dok ovi jednostavni muškarci za stolom do našeg širom rastvorenih očiju i ustiju rastvorenih do poda u čudu prate našu prilično glasnu raspravu. Bile smo grlatije od Žige z Međimurja.
Kad je Iva napokon primirila stvari i strasti da li čitamo porniće ili ljubiće došle smo do zajedničkog konsenzusa one glasnije (isto kao i kod povjerenstva za kupnju WC papira u nekoj državnom poduzeću) cijela stvar je došla na moje. U modi su tiskani pornići. Malj je pimpek, a nabrekli cvjetić je vađajna. I seksanje od 85 stranice na dalje uz koju peripetiju kad se umiješa koja sa lagera.
Normalno nijedna žena ne želi biti “ta žena s lagera” tako da lagerašice naše malo društvence kolektivno mrzi. One žele samo malj da bi uživale, dok glavne menađerice žele malj da bi potvrdile kako mrze lažljive ženojebače. I uopće ne vidim razlog kako ijedan muški može reći da su žene komplicirane?
Stoga smo temeljem čitanja ovih dotičnih knjiga došle do zaključka da muškarci kad se seksaju oni se samo seksaju (ne bitno koga jer njima je šta ima na lageru ima, a čega nema o tome niti ne razmišljaju sve dok se ima kaj za štohati), dok žene kad se seksaju onda to čine iz netrpeljivosti ili možda čak čiste mržnje, a ako to dovoljno dugo traje onda postoji mogućnost i da vas zavole. I tada počnu komplikacije po dugoudim igračima… Eh kad bi samo život bio knjiga… svi bi bili uspješni… menađeri.