Da nema revnih Roma i Romkinja, natalitetna slika Međimurja bila bi još crnja, odnosno, bijela kuga prostrla bi se u gotovo sva naselja med Dravom i Muricom, najpobožnijom hrvatskom regijom.
Prelijepih sam trenutaka proživio minulih dana i tako sam kanio ovu kolumnu ispisati i tako bi bilo da nisam u srijedu prolazio pokraj zgrade ‘Carinarnice’ u Čakovcu. Riječ je o zgradi pokraj ‘Čateksa’ i ‘ULO hladnjače’ i nisam siguran je li tu još uvijek carinarnica, no znam kako je nekada bila carinarnica i špedicija.
U čem je problem, kako bi pitao ili kazao moj dragi kolega Jožica Šimunko. Na toj zgradi stoji hrvatski barjak, blijedi i potrgan, velika sramota za sve koji rade u toj zgradi. Pitam se kakvi su to ljudi koji ne drže do državne zastave koja je više od državnog obilježja. Zastava ili barjak je ono za što su ginuli mnogi junaci i vojnici diljem svijeta, a nama Hrvatima i Hrvaticama trebao bi značiti još više. Treba biti dio nas, jer znamo koliko je krvi proliveno za časni barjak hrvatski u ne tako davnom obrambenom ratu. Najmanje što zaslužuju odgovorni za ovu sramotu je odlazak s posla.
Ipak, ne smije ovo biti razlog za ne napisati nešto o trenucima koje sam proživio minulih dana i koji govore o ljepoti Hrvatske, Međimurja i njezinog većeg dijela žitelja. Na prvom mjestu mi je bio svakako blagdan svetog Valentina u Vratišincu, gdje sam ponovno doživio ‘hrum’ orgulja i snagu i ljepotu pjesme ‘Valent, Valent, svetec dragi’.
Velebna crkva prepuna vjernika i hodočasnika iz Prekmurja. Hvala za prelijepe riječi župnika velečasnog i časnog čovjeka Pavla Mesarića, divne propovijedi fra Marka Pustišeka i iskazano poštovanje prema hrvatskom narodu od strane velečasnog Ivana Krajnca iz slovenskog Turnišća. Odmah su tu divni trenuci druženja s Julijanom Levačić, središćanskom umjetnicom, damom, majkom, ženom i gospođom.Kada si s ljudima kao što je Julika, onda vidiš kakav si.
Nazočnost na godišnjoj skupštini ‘Oldtimer kluba Međimurje’ u Mačkovcu bio je događaj na kojemu sam susreo mnoge dobre ljude, čuo ohrabrujuće riječi govornika i poradovao se ‘svečanosti Barleku u čast’. Još ljepše bilo je na obilježavanju 80. obljetnice Ogranka Matice Hrvatske u Čakovcu. Bilo je zadovoljstvo biti u društvu časnih i učenih ljudi, a to zadovoljstvo lijepim nagovorom uljepšao mi je župan Matija Posavec, koji je toliko lijepo i toplo najavio dolazak hrvatske predsjednice krajem travnja u Čakovec i Međimurje..
Prelijepa Mateja Gošićej, njezin ugodan glas i izraženo mišljenje o meni i mojem pisanju bile su ‘vele šlag’ na ovu večer, s koje sam posebno upamtio izreku Jožeka radnika, kolegu po peru i još mnogo drugome, a glasi:’ Da su žepi puni, nišči ne pita kaj je v glavi’. Da bi rejč rekel. Susret s Sanjom Krištofić, negdašnjim općinskom načelnicom Strahoninca zaokružio je ljepotu prošlotjednih događanja.
Slušam i gledam one koji se u Korizmi odriču uglavnom alkohola, kave i cigareta i vidim kako su jadni i tužni jer im to fali, pak su sada živčani i nerovozni u odnosu na bračne drugove, djecu i suradnike na poslu. Mislim, naravno na one mlade kako bi im bilo bolje da u Korizmi razmisle i porade na poboljšanju natalitetne politike u svojem selu, gradu, zavičaju i domovini. Slušam kako se mnogi kao ‘picek glisti’ čude, ali pišu i govore o ‘bijeloj kugi’, a ne pitaju se što su oni dali da to tako ne bude. Da nema revnih Roma i Romkinja, natalitetna slika u Međimurju bila bi još tamnija.
Koliko god ja šutio i htio pisati samo o lijepim stvarima, nije u Hrvatskoj sve kako bi trebalo biti. Blaženi Alojzije Stepinac nikako da bude uzdignut na slavu svetosti oltara, jer Papa Franjo ne da prije negoli SPC ne kaže svoje, a naši biskupi i svećenici o tome ne govore. FINA i dalje lihvari osiromašeni hrvatski narod, odvjetnici i javni bilježnici poput jastreba vrebaju svaku prigodu i od ljudi uzeti i posljednju lipu. Stoga je zaista čudno kako se u Hrvatskoj vladi opravdavaju, kako su vjerovali da im odvjetnici neće naplatiti davanje pravnih savjeta u ‘slučaju Crnoja’.
Stari i mudri ljudi govorili su: ‘Mužikašova, popova i advokatova vreća nigdar je nej dosta puna’. Pita me prijatelj Stanko, mislim li još uvijek kako Zoran Mamić nije trener za Dinamo. Mislim, jer dobar trener ne bi pored Šempera, Livakovića i Ježina na vrata ne bi stavljao Eduarda, kao što pored Pjace, Pavičića, Muse i Šovšića u igru stavljao bezvoljnog Soudanija i nikada dokazane, Sigalia, Carvahala, Goncala, Matela i mnoge druge iz uvozne kvote. Nisam zabrazdio, jer ovime želim Dinamu i hrvatskom nogometu lijepe trenutke.
