U redakciju našeg portala pismom se javila Petra Rob, sestra preminulog Mihaela Roba iz Vratišnica koji je prije godinu dana smrtno stradao u prometnoj nesreći na cesti između Svetog Križa i Štefanca. U nastavku pročitajte njezino potresno pismo:
‘Prošla je godina dana. Godina negiranja, potiskivanja, suočavanja. 9. veljače 2015. Moj brat Mihael napustio je ovaj svijet u tragičnoj nesreći koju je skrivio vozač kamiona, izgubjevši kontrolu nad vozilom, prešavši na Mihaelovu stranu ceste. Tragedija koja nam je promijenila i obilježila živote.
Najbolji dio dana su one tri sekunde neposredno nakon buđenja kada još ne osvijestiš kakva je realnost i onda ponovo ispočetka, dan za danom – borba. Uzaludno je na ovome svijetu postavljati pitanje zašto je netko toliko predivan i neiskvaren morao otići. Zašto naš Mišo? Jedini razuman odgovor koji pronalazimo jest da se ljepota njegove duše više uklapa u Božje kraljevstvo nego ovu smrtnu dimenziju tijela.
Mihael živi, prisutan je. Pronalazimo ga u izgledu i osobnosti njegova sina Doriana. Dodo ga često spominje. Nesumnjivo je da dječja nevinost ima uvid u onaj svijet. Koliko je teško Mihaelovoj supruzi nitko od nas ne može znati jer kada ti netko doslovno istrgne voljenu osobu iz naručja tada takva rana ne zacijeli i vrijeme ne liječi ništa.
Kakvu borbu vodi naša majka, suočavajući se svakodnevno s gubitkom sinova teško da itko može pojmiti jer ona nosi najteži križ. Njezino srce je nepovratno ranjeno, krvari, boli. Za takvu bol nema lijeka. Postoje samo načini ublažavanja, a njezina je najveća utjeha ono najvrijednije što je ostalo od Mihaela, a to je Dorian. Tako i naš otac nastoji popuniti prazninu provodeći vrijeme s Dorianom.
Upitate li moja dva starija brata i mene koliko nas je djece u obitelji, odgovor je uvijek isti – petero. Istinski osjećamo da samo fizičko prisutstvo ne znači život. Život je bezuvjetna ljubav, predanost, utjecaj koji imamo jedni na druge, lekcije koje zajedno svladavamo i povezanost koja ima duhovnu, a ne tjelesnu dimenziju. Stoga je naš Mihael trajno prisutan u svakodnevici koja je katkad izrazito teška, ali nastojimo jedni drugima biti podrška, to je ono što Mišo želi.
Puno puta spominjem da je Mišo i dalje moj učitelj. Iako sam starija od njega, uvijek sam imala što naučiti. To se nije promijenilo. Podučava me strpljenju i ljubavi koja ne znači vidjeti, čuti, dotaknuti već osjećati.
Mihaelu – Oprosti za one trenutke slabosti kada plačemo, znamo da to ne želiš. Oprosti što smo često na groblju, znamo da te tamo nema. Oprosti ako ponekad pogriješimo znajući kasnije da bi ti to drukčije napravio. Hvala ti što te možemo zvati svojim i što nas podučavaš onome što je doista važno u životu. Znamo da si tu. Čuvaj nas i dalje. Osobito bdij nad svojim djetetom i ženom jer jedino je to važno – obitelj, a obitelj nitko ne može razdvojiti jer je to spona koja predstavlja vječnost.
Zato ponovo upućujem apel svim vozačima. Previše se tragedija događa, previše mladih ljudi gubi živote na našim cestama. Svatko od nas to može promijeniti. Odgovornost, prilagođena brzina, izbjegavanje alkohola, nekorištenje mobitela kada smo za volanom, sve to može umanjiti rizik i osigurati sugurnost svima koji smo na cestama. Zamisli kako je izgubiti brata, sestru, roditelja, dijete. Ne možeš to zamisliti i daj Bože da se ovakvo što nikome ne dogodi.
Mom Mihaelu – “Ne stoj pokraj mojeg groba i nemoj plakati, ja nisam tamo, ja ne mogu umrijeti”. Vidimo se Miško. Beskrajno te volimo. Tvoja obitelj.’
