Na jednoj ulici Shiraza Davaone je samo na tren stala nasred ulice čitajući vodič Irana i gledala lijevo-desno. Između nas ubrzo je uklizio Johnny i pitao ‘What you looking for?’ I što se dogodilo? Već smo sjedili s njim na čaju. Johnny je svjetski čovjek. Malo je Iranac, malo Amerikanac.
Proputovao je dobar dio svijeta, a u Belgiji je upoznao svoju ženu. Sad mu je već bivša. Ona je amerikanka i Johnny je otišao s njom u Ameriku gdje su se i vjenčali. Ubrzo nakon vjenčanja dobio je državljanstvo.
> VIDEO: Putovanje u Međuzemlje s Tomicom Kristićem – Iran
> Iran, prvi dio: ‘Od najzanimljivijeg prelaska granice do Teherana i Esfahana’
Petnaest godina živjeli su u Coloradu gdje se Johnnyju rodila ljubav prema putovanju i prirodi. Nakon rastave, pošto je imao američku putovnicu, Johnny može ići gdje god hoće.
Diktatura i njene posljedice
Za Irančanine je malo teže dobiti bilo kakvu vizu jer im je vlada preradikalna. Pričaju mi lokalci da su ubrzo nakon rata s Irakom duboko zakoračili u diktaturu. Sve se promijenilo i sve se postrožilo.
Ali ne za Johnnyja. Johnny Boy ima i američku putovnicu. Ubrzo kreće na Istok. Proputovao je dobar dio istočnih zemalja, ali se opet vratio u Iran. Danas uglavnom živi na relaciji SAD-Iran. Države koje su danas najveći ‘prijatelji’.
Nakon što nas je 2 sata vozikao s autom, puštao nam božićnu glazbu i pokazivao nam grad, skrenuo je u restoran gdje nas je častio s večerom. I tek nakon te večere Johnny se otvorio.
Iz njegovih usta počele su izlaziti duboke i teške mudrosti koje je naučio, ne u knjigama, nego na svojim putovanjima. Vlastitim iskustvom. Na vlastitoj koži.
Mudrosti iskustvenog čovjeka
Moram podijeliti jednu od bezbroj njegovih mudrosti: ‘If you have a good time, you get a good memory. But, if you have a bad time, you get an experience’.
Zato ljudi, ako mislite da se trenutno nalazite u nekoj crnoj mračnoj bezizlaznoj situaciji, nemojte paničariti. To je samo jedna od bezbroj situacija nakon koje će ostati samo plod još jednog iskustva više. Ništa drugo.
A iskustva su ta koja nas uče životu. Pomoću kojih se razvijamo i rastemo. Dosta filozofije za danas.
Rastanak uz tugu i sreću
Davaone i ja danas se rastajemo. Ona putuje s noćnim busom sve do Teherana iz kojeg će letjeti za Pariz. Doma će doći točno na badnju večer. Iz Pariza će loviti vlak koji će ju odvesti 100 kilometara od Pariza na obiteljsku večer. Sretnica jedna.
> Iran, drugi dio: Pronalazak prvog pravog suputnika i najboljih ljudi na svijetu
Pošto je dosta zauzeta rekla je da će tek biti slobodna za proljetne uskrsne praznike. Tada planira ići za Indiju a kako stvari stoje, ja bi baš u to vrijeme trebao biti tamo. Tko zna, možda nam se putevi opet spoje. A možda i ne.
Na putovanjima se lako steknu novi prijatelji, ali se teško zaboravljaju. Kad vaše druženje dođe pred izlazna vrata, polako emocije preuzimaju kontrolu. Emocije tuge i sreće u isto vrijeme.
Na svakom rastanku ponove se iste riječi da ćemo se možda jednog dana negdje sresti. Duboko u sebi znate da postoji jako mala mogućnost da će se to ostvariti. Do sad sam imao već nekoliko takvih sličnih slučajeva a biti će ih sigurno i još.
Čvrst zagrljaj, ovaj put bez selfija, posljednja je radnja koja je završila naše petodnevno druženje. Ali ne i prijateljstvo.
Ta divna zemlja Njemačka
Konačno sam dobio pozitivan odgovor na couchsurfing zahtjev. Esmaeil je rekao da me može ugostiti i da mu objasnim gdje se točno nalazim. Dečko ima auto i može doći po mene. Esmaeil i Mousa, dva najveća prijatelja.
Ugostili su me u stanu od Esmaeilove sestre koja je samo zbog mene otišla par kilometara dalje k svojoj mami. Možete to zamisliti, samo zato što je čula da dolazi jedan gost iz Hrvatske, cura je napustila i oslobodila svoj stan zato da me njezin brat u njemu može ugostiti. I to na par dana.
Eto što je gostoprimstvo u Iranu. Drugi dan smo svi zajedno otišli u taj drugi stan od njezine mame gdje su me pozvali na večeru. Ma nema kraja u njihovim uslugama. Esmaeil i Mousa nikad nisu bili izvan Irana.
Pričaju da se putovnica u Iranu može dobiti tek nakon što se odsluži vojni rok, od godinu i pol dana. Ima još jedna opcija da dobite putovnicu a to je ako se školujete negdje vani, izvan Irana.
Zato Mousa sanja kako će jednog dana nastaviti svoje školovanje u Njemačkoj gdje će se i zaposliti. Ovdje isto, kao i svi ovi imigranti, Njemačku vide kao zlatnu, obećanu zemlju.
Shvatio sam da su Iranci jako školovani ljudi. Do sad svi koji su me ugostili ili svi koje sam sreo na ulici imaju završeni fakultet ili ga završavaju. Školstvo im je prvi prioritet u životu. Ha, ste znali to?
Cijena suprotstavljanja Amerikancima
Pričaju li o tome Amerikanci kad ‘lijepo’ prezentiraju tu zemlju širom svijeta? Inače, ovdje ih nitko ne voli. Zbog hrabrog suprotstavljanja Americi, danas imaju velike sankcije.
Ukratko, bez nekih političkih okolišanja. nisu dopustili Amerikancima da uđu u njihovu zemlju i kradu naftu nego su se suprotstavili tome i rekli ‘ne’. Sankcije koje su im se dogodile su te da imaju jednu od najslabijih novčanih valuta na svijetu (1 kuna = 4250 riala), imaju pomalo čudan bankarski sistem (ne primaju niti jednu stranu kreditnu karticu osim svojih, Iranskih) tako da se tamo ne može dići nikakav novac s bankomata, niti išta plaćati s karticom.
Kad jednom zakoračite u Iran, trebate biti sigurni da imate dovoljno novaca kod sebe. Voze samo svoje domaće iranske aute, plus francuski Peugeot.
Ali zato imaju možda najjeftiniji benzin na svijetu. Jedna litra benzina je samo 1,5 kuna, a ako imate tu nekakvu njihovu karticu onda je litra benzina 0,75 kuna. Ajde, bar nešto.