Nedavno je u prostoru Doma za starije i nemoćne osobe Mesmar u Prelogu postavljena je izložba rukotvorina susjeda ustanove, Rudolfa Stančina.
Izložbu je prigodnim govorom otvorila ravnateljica Doma Marija Mesmar. Bili su tu suveniri od prirodnih materijala, minijaturni mlinovi, štagljevi, kuružnjaki, šajke, plugi, hižice… Sve ono što je štićenike vratilo u njihovu mladost.
– Gospon susjed je za svaki pojedinačni rad objasnio kako i koliko vremena je utrošio za izradu. Ono što je najzanimljivije je to da je to bila jedna izuzetno pozitivna, interaktivna i nesvakidašnja izložba. Gotovo svaki naš korisnik je imao potrebu podijeliti neku svoju uspomenu, događaj, asocijaciju i sretne trenutke iz djetinjstva i mladosti. Čak su neke od korisnica zapjevale i prigodne međimurske starinske pjesme… U tom djelu se istakla korisnica Cecilija Gradečak – ispričala nam je Ines Kučej, socijalna radnica ustanove, dodavši:
– Kako bi uveličali i podigli izložbu i druženje na višu razinu s nekim od korisnika pripremili smo i prigodni program. Naši stalni domski recitatori, koji vrlo rado sudjeluju u svim aktivnostima, su sa izrazitim žarom uvježbali pjesmu Priločke pjesnikinje M. Bermanec Međimorska negdašnja najža. Ujedno dok smo uvježbavali da recitacija bude izvedena besprijekorno, iako svi rodom Međimurci, rekli su da “to tak po starinski međimurski ipak nije tak lako” obzirom da se takav govor gotovo da i ne koristi u svakodnevnici. Dosta se vježbalo na intonaciji i naglasku – pojasnila nam je Ines.
Pjesma je bila izvedena na način da ju je recitiralo troje korisnika izvornim međimurskim naglaskom svaku kiticu naizmjence, Ana Belić, Agata Režek i Ivan Hižman. Korisnica Marija Kanižaj je prema sjećanju recitiral pjesmu iz školskih dana, a zvala se Kruh, dok je korisnica Anđela Koledić sastavila je prigodni tekst koji je pročitala svim nazočnima. Predlažemo da se i naši čitatelji vide čeka i kako se je prisjetila.
Najlepši dani moga djetinjstva
Davna su to bila vremena, kada se sjećam svoga djetinjstva. Djevojčica sam bila, vesele naravi, spremna u životu na dobro i zlo. Živjela sam sa ocem, majkom, mamicom i sa bratom. Moji roditelji bavili su se poljoprivredom. Bilo je puno zemlje za delati. Ja i brat išli smo sa njima u polje, igrali smo se i pazili krave koje su se pasle. Kada je večer stigla, tata je uzeo košaru da donese kukuruz za ružđiti. Nismo imali mašinu nego smo ružđakima ružđili, a i dobili smo žuljeve. Mamica su priče pričali a mi smo rado poslušali.
Tata je krave zapregel, bila su stara kola sa drvenim kotačima. Vreče sa kuruzom je del na kola, križ na krave i išli smo u ime Božje do mlina. Mlin se nalazio u Kuršancu, na Dravi. Ja i moj brat bili smo veseli i radovali se tome da ćemo vidjeti kako se od kuruze dela brašno. Voda je žuborila, kamen se za kamenom okretao, a brašno je polako padalo. Kada je bilo samleveno, za dan dva, išli smo po brašno. Mlinar si je zel osvoju plaču:mericu ili dve…kakva je bila vreča. Brašno smo doma dopelali.
Kruhek Božji u zidanom šporhetu se pekel, a žgonci su se na velikom kuhali. Svi smo veseli bili kaj smo meli kaj jesti i Bogu zahvaljivati na svakom daru kaj nam ga je dal.
