Na isteku ove kalendarske godine do mene su doprle vijesti kako se rastavljaju dva bračna para, raspadaju se dvije obitelji. Tužno, tim tužnije to su ‘samo’ dva za koje sam doznao, a govori se kako se u Međimurju godišnje raspadne na desetke brakova i raspadne isto toliko obitelji.
U Hrvatskoj na stotine, možda i tisuću. A svi se kunu u značaj obitelji za hrvatski narod, a osim Katoličke crkve nitko ne ulaže napore da se to ne događa, da nam se obitelji ne raspadnu, jer mi smo mali narod i ako nam se raspadaju obitelji raspasti će se država ili će se svesti na nečiju služinčad.
Ne čujem o obiteljima baš mnogo u planovima nove vlasti što je jasan znak da se na tom planu neće događati ništa ili vrlo malo, vjerojatno toliko koliko će učiniti svećenici i biskupi, ili Vijeća za mirenja. I ono što je vrlo znakovito, ova dva bračna para se ne rastaju kako bi se odmah pomislilo zbog preljuba nekog od partnera, nego zbog toga što su glave obitelji ostale bez stalnih primanja. Jednostavno, dobili su otkaze u tvrtkama u kojima su radili. A netko je ne tako davno rekao, kako ljubav nestane kada se ne plati prvi račun za struju, plin, vodu…
Red je na kraju jedne godine, načiniti inventuru onoga što smo u njoj napravili,što nam je donijela, tko ili što nam je bilo najbolje ili nagore, ali i što očekujemo u godini koja je već tu i čeka da joj se predamo ili da je konzumiramo.
Meni je godina na izmaku bila vrlo loša, možda najgora u životu. Izgubio sam jednu od najboljih osoba u životu, a najbolja mi je teško oboljela. S ovog svijeta otišlo je nekoliko dobrih ljudi s kojima sam se družio. Nisam ostvario gotovo niti jedno pravo koje mi pripada, jer zakonodavstvo i sudstvo su nam takvi da mi obični ljudi teško dobivamo ono što nam pripada. Dobro je što sam nakon 40 godina susreo jednu divnu i dragu ženu koja je dio mojeg života.
Bogu hvala, zdravlje mi je dobro pak mogu raditi ono što znam, ali daleko je to od onoga što mogu. Vrlo sam zadovoljan ljudima i kolegama u redakcijama eMedjimurja i Radija 1 s kojima tijekom godine nisam imao niti jedan jedini nesporazuma, a kamo li doživio ili čuo kakvu slabu ili oštru riječ.
Politika, ona najviše razine me potpuno razočarala, a nisam sretan niti jednim izborima, jer osim nadmudrivanja političkih močnika ništa dobroga nije se dogodilo. Ljude se i dalje zbacuje iz kuća i stanova i nitko osim Živog zida ne staje u njihovu obranu, ovršenih računa i ljudi je sve više, nezaposlenih još više, a onih koji su otišli u svijet za poslom još i više. A predsjednica države, premijer na odlasku, ministri i župani o tome niti ne govore, a kamo li da nešto učine. Ne čujem da bi oni koji kane na vlast da puno govore o gorućim problemima, a to su siromašni, nezaposleni i oni koji odlaze u svijet.
Što će nam reforme ako se u njima ne spominje otvaranje radnih mjesta, ali ne za tri, četiri ili pet godina nego za toliko tjedana i mjeseci. Nikako nisam zadovoljan niti sretan potezom Pape Franje koji dopušta razvlačenje blaženog Alojzija Stepinca sve do Dedinja, s kojeg su stizale naredbe kako ga ubiti.
A među one koji ubijaju slobodu i ponos su Slovenci koji su prema našoj Domovini postavili žicu, groznu žicu koja u ljudima budi toliko asocijacija i nelagodu. Zaista nekakva čudna Europska unija koja dopušta ograđivanja svojih članica. A zvala je Merkelica Sirijce, Afganistance, Iračane i druge narode da dođu u Njemačku i Europu koje ih radosno iščekuju. Očito da se Europa polako raspada, a ministrica Pusić se potpuno raspala.
Zadovoljan sam svime što su hrvatski športaši učinili na raznim svjetskim i europskim natjecanjima i zaista su u pravu svi oni među koje i ja spadam koji kažemo da kada bi nam politika i gospodarstvo bili kao šport, gdje bi nam bio kraj.
Od nadolazeće godine ne očekujem baš ništa, od sebe nešto više, a hoće li to biti dovoljno za nešto ljepše ne znam. Jer krojači moje i hrvatske sudbine su negdje drugdje u Zagrebu, Bruxellsu, Haggu, pa i Beogradu. Kazala je nekada jedna žena koju smatram proročicom, kako je svako lani bolje od danas i sutra.
Drugim riječima, Sretna stara godina. I Boga ću moliti da me stvarnost u svemu demantira.Na koljena ću pasti i pokajati se za ovo što kažem, ako bude tisuću više zaposlenih, ako žica bude maknuta s granice, ako USKOK i DORH manje progone ljude bez dokaza krivnje, ako će odvjetnički uredi i javni bilježnici naplaćivati manje naknade za ovrhe HRT-a i ako nedjeljom predvečer u Murskom Središću bude manje onih koji odlaze u svijet za boljim životom.
Svim dragim ljudima, čitateljima mojih kolumni, poglavito onim koji gube svaku nadu u bolji život, svima koji su ograđeni slovenskom žicom, onima koji ne dobivaju plaću za svoj posao, želim sretnu Novu 2016. godinu!!!!!